PRUŽANJE PSIHOLOŠKE POMOĆI ONKOLOŠKIM BOLESNICIMA (15.11.-20.11.2009., BUDAPEST)
PRUŽANJE PSIHOLOŠKE POMOĆI ONKOLOŠKIM BOLESNICIMA (15.11.-20.11.2009., BUDAPEST)
PRUŽANJE PSIHOLOŠKE POMOĆI ONKOLOŠKIM BOLESNICIMA-
INTERNATIONAL PSYCHO-ONCHOLOGY TRAINING AT HUNGARIAN HOSPICE FOUNDATION
(15.11.-20.11.2009., BUDAPEST)
Maja Boban, dipl. psiholog
Karcinom je drugi vodeći uzrok smrti u razvijenim zemljama svijeta. Tijekom 1980-ih godina čak 80% ljudi s napredovalim karcinomom je umiralo u bolnicama u vrlo lošim uvjetima (usamljeni, depresivni i/ili u velikim bolovima), medicinsko osoblje često nije bilo odgovarajuće educirano o palijativnoj skrbi, psihosocijalni i spiritualni aspekti karcinoma su bili zanemarivani a vještine komunikacije s oboljelim isključene iz obrazovnih kurikuluma na fakultetima. U većini istočno-europskih zemalja (Poljska, Mađarska, Rumunjska) preokret se počinje događati krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća osnivanjem psiho-onkoloških grupa pri Institutima za tumore, hospicija te zapošljavanjem psihologa (psiho-onkologa) na onkološke odjele u bolnicama.
U Mađarskoj, recimo, 1991. godine je formirana Hospice Foundacija s multidisciplinarnim timom (sastavljenim od onkologa, medicinskih sestara, psihologa, psihijatra, socijalnog radnika, fizioterapeuta, duhovnima, volontera) koji su imali za cilj pružati palijativnu skrb, psihosocijalnu potporu osobama oboljelim od karcinoma i njihovim obiteljima (grupe žalovanja, različite radionice, dnevni boravak); organizirane su kućne posjete i palijativne jedinice unutar bolnica, edukacije profesionalaca, volontera i javnosti s ciljem promjene stava prema smrti i umiranju. 2002. godine počinju pružati psihološku pomoć oboljelima i njihovim obiteljima putem telefonskih linija te pružaju mogućnost individualnog i obiteljskog savjetovanja u Budapest Hospice House.
Psihološkim savjetovanjem nastoji se pomoći oboljelom da donese odluku o daljnjoj terapiji, daje se niz praktičnih informacija o različitim civilnim organizacijama i udrugama, kućnoj njezi, smrti, umiranju; rješavaju se problemi u komunikaciji između članova obitelji, umanjuje se izoliranost pacijenta, umanjuju se sumnje i strah od smrti, podržava se proces žalovanja. Sama psihološka pomoć treba biti fleksibilna, individualizirana (nema pravila o „najboljem načinu umiranja”), fokusirana na resurse a ne na problem (fokus je na unutarnjim kvalitetma pacijenta, dobrim odnosima s drugima, iskustvu), optimistična i realistična (ne smije se davati lažna nada) te je nužan sistematski pristup (što znači da se psihološka pomoć daje i obitelji oboljelog kao i čitavom timu stručnjaka koji rade s oboljelima).
Onkološki bolesnici se često osjećaju bespomoćno, depresivno, anksiozno, da su na teret drugima, bez samodostojastva i kontrole nad životom, boje se umiranja i smrti, javljaju se emocionalne krize, smanjuje im se kvaliteta života… Zadaća psihologa i psihološkog savjetovanja je pomoći onkološkim bolesnicima reinterpretirati životnu situaciju, naučiti ih kako se nositi sa stresom te pronaći nadu, smisao života i umiranja.
