Članak Anice Jušić primljen za srpanjski broj Liječničkih novina Hospicij i palijativna skrb

Na poticaj prof. dr. Ane Stavljenić–Rukavina održan je 10. lipnja u Hrvatskom liječničkom domu zajednički sastanak HD za poboljšanje kvalitete zdravstvene zaštite i HD za hospicij/palijativnu skrb HLZ-a. Gost predavač bila je Emese Somogy-Žalud, profesorica gerijatrije i direktor hospicija Sveučilišta Hawaii u Honolulu (Hawaii su pedeseta savezna država SAD-a) Započela je s podatkom da 75% svih troškova za zdravstvo u SAD-u otpada na kronične bolesti, a 25% se odnosi na posljednju godinu života. Međutim, veća primjena intenzivne skrbi ne poboljšava skrb niti daje bolji zdravstveni rezultat. Povećani troškovi skrbi prijetnja su ne samo za bolesnike i njihove obitelji već i naciju. Palijativna skrb je ponudila alternativu: uz financiranje od zdravstvenih organizacija, direktnim plaćanjem ili filantropijom.

U SAD-u se vrlo brzo pokazao pozitivan utjecaj bolničkog oblika palijativne skrbi s njemu svojstvenim interdisciplinarnim pristupom: prosječni dnevni troškovi smanjeni su za 33%, dužina boravka za 30%, bolovi, teškoće disanja i produkcija sekreta za 86%, 64% odnosno 87%. Kad su bolesnici u obiteljskoj kućnoj njezi smanjuju se troškovi skrbi za 33%. Oni žele umrijeti kod kuće, manje posjećuju hitnu službu i rjeđe traže hospitalizaciju.

Sada u SAD-u 1299 bolnica (31%) ima programe palijativne skrbi, u usporedbi sa 632 bolnice u 2000. godini. Prije praktički uopće nije bilo bolničkih programa palijativne skrbi. U 2006. godini se 1,3 milijuna bolesnika koristilo hospicijskim uslugama, što je povećanje od 162% u 10 godina. 36% sviju smrti u SAD-u bilo je u hospicijskoj skrbi. U 2006. je 50% bolesnika umrlo kod kuće, 20% u hospiciju, 20% u domu i 10 % u bolnici.

U SAD-u hospicije financiraju federalna vlada, Medicare i privatna osiguravajuća društva. Indikaciju za hospicij postavlja nadležni liječnik ili direktor hospicija, ako su izgledi za preživljavanje do šest mjeseci. Bolesnik ili opunomoćena zamjena potpisuje izbor hospicija.

U 2006. je hospicijski zbrinuto 44% bolesnika s rakom, 12% srčanih bolesnika, 12% nespecifičnih slabosti, 10% demencija i 8% plućnih bolesti. Trogodišnje praćenje je pokazalo da su bolesnici u hospiciju, u usporedbi s onima izvan hospicija, živjeli mjesec dana dulje.

Hospicijske službe ušteđuju novac i daju kvalitetniju skrb terminalnim bolesnicima i njihovim obiteljima. Ušteda Medicaru se procjenjuje na 2309 US$ po bolesniku, a uz veće zadovoljstvo korisnika skrbi.

U 2006. bilo je u hospiciju 400 000 dobrovoljaca i oni su pokrivali 5% svih kliničkih sati. Od ukupnog broja 60% ih je sudjelovalo u neposrednoj brizi za bolesnike. Tipični dobrovoljac davao je prosječno 41 sat godišnje s 18 posjeta prosječno po bolesniku. Dobrovoljci su pomagali u administraciji, pribavljali donacije, sudjelovali u odborima itd.

Posljednjih se desetljeća značajnih promijenila medicinska edukacija, u žarište je došla bolest, a manje ljudska patnja. Potrebna je nova medicinska paradigma, koja bi se usredotočila na humanističku medicinsku praksu. Vještine palijativne medicine prikladne su za sve zdravstvene radnike pa stoga raste potražnja za liječnicima i drugim zdravstvenim radnicima sa znanjem iz palijativne medicine. Američka akademija hospicija i palijativne medicine uvela je 1996. certificate u hospicijskoj i palijativnoj medicini. Američki odbor medicinskih specijalnosti je 2006. priznao palijativnu medicinu kao subspecijalnost ovih specijalizacija: anesteziologije, hitne medicine, obiteljske medicine, interne medicine, pedijatrije, fizikalne medicine i rehabilitacije, psihijatrije i neurologije, radiologije, kirurgije, opstetricije i ginekologije.

Nakon gošće je Anica Jušić pokušala prikazati našu žalosnu stvarnost u području opskrbe kroničnih bolesti, posebno terminalnih stanja, te upozoriti što valja poduzeti. Najjednostavnije bi bilo organizirati palijativne jedinice u postojećim zdravstvenim ili socijalnim ustanovama (koje bi itekako trebale biti i zdravstvene!) povećanjem broja i dodatnom izobrazbom zdravstvenih djelatnika. U nekima od njih stanje je gore nego prije desetak godina. Nije dovoljno da štićenik bude u čistom i da mu se servira hrana. Bolno je čuti kad dobrovoljac referira kako je razveselio nepokretnog štićenika ustanove time što mu je omogućio da nakon dvije godine pogleda kroz prozor ili da nakon četiri godine vidi tko se nalazi u susjednoj sobi!

U pogledu termina usluga, bolesti i trajanja skrbi trebalo bi redefinirati tzv. ustanove za produženo liječenje, bolnice za kronične bolesti („kronikarije“), gerijatrijske odjele (za sada su dokinuti), domove za starije i nemoćne i, konačno, vrlo važnu ustanovu kućnih posjeta koja je praktički, barem u gradu Zagrebu, iščezla.

I, konačno, prevažno pitanje izobrazbe iz palijativne skrbi! Simpoziji, konferencije, višednevni ili tjedni tečajevi u RH ili u inozemstvu povećali su samo opću informiranost o palijativnoj skrbi/medicini. U okviru prijedloga zdravstvene reforme, model Koprivnica 2002., koji je financirao MMF, predložena je i izobrazba iz palijativne skrbi. Jeremy Keen, ekspert iz Edinburgha, UK, tražio je za početak za liječnika 6 mjeseci mentorirane izobrazbe u samostalnom hospiciju, uz dnevnu kliničku edukaciju. Tome se pridružuje „long distance“ izobrazba u Cardiffu. Ovo je u suvremenom društvu minimum za voditelja palijativne jedinice s punim radnim vremenom. Za medicinsku sestru je tražio 6 tjedana.

Trebaju nam primjereno izobraženi voditelji palijativne skrbi, treba nam mreža hospicijskih jedinica različite diferenciranosti s centralnom jedinicom koja će služiti i nastavi i istraživanju i sve to integrirano u postojeći zdravstveni sustav i potpomognuto dobrovoljcima čiji bi se rad trebao vrednovati onako kao i u SAD-u.

U nadi se živi… u nadi se mre…u nadi je život… u nadi je sve – kažu pesimisti.