Eutanazija ante portas

Prvi službeni poziv nije uputio nitko iz Crkve, nego je prvi službeni poziv u ime države Hrvatske uputio točno prije pet godina (30. ožujka 2006.) ondašnji predsjednik Vlade RH, Ivo Sanader, da bi taj poziv ponovio godinu dana kasnije (19. travnja 2007.) predsjednik RH, Stjepan Mesić. Međutim, tek tri godine poslije prvoga poziva (27. rujna 2009.) poziv papi Benediktu XVI. da posjeti Crkvu u Hrvata upućuje kardinal Josip Bozanić, i to nakon susreta s njim prigodom misnoga slavlja u zračnoj luci u Brnu. Poziv Papi da posjeti Hrvatsku upućuje potom i predsjednik Hrvatskoga sabora, Luka Bebić, 21. rujna 2009. To čini i premijerka Jadranka Kosor, 13. ožujka 2010., zatim pola godine kasnije, predsjednik RH, Ivo Josipović, 11. listopada 2010. godine, kada je, svjestan da su tolike pozive Papi da posjeti Hrvatsku uputili svi najvažniji politički čimbenici hrvatske države i da slijedom toga država treba snositi sve troškove toga posjeta kao što snosi i za sve druge državnike, sasvim decidirano kazao: “Posjet Pape nije presudan za hrvatski budžet niti se radi o tome hoće li nas spasiti ili pokopati dolazak Pape“, i dodao kako bi takav posjet “bio veliki dobitak za Hrvatsku i njezin vanjskopolitički položaj“. Smatram da je u tome predsjednik Josipović u potpunosti u pravu, jer Papin posjet Hrvatskoj posjet je ne samo posjet vjernicima katolicima, nego istodobno građanima ove države koji su najvećim dijelom (rimo)katolici, a time i samoj državi Hrvatskoj. Smatram da je u ovome slučaju Crkva u Hrvata bila izdašne ruke u prihvaćanju plaćanja polovice troškova s Državom, što joj nije trebalo. Jer, kada nekoga godinama zovete u posjet, a znate da će vas taj posjet koštati, onda izvolite i platite. To bi trebali znati i novinari i ostaviti takva pitanjima za one koji na njih trebaju odgovoriti.

No, ono što u nedjelju nije pitano, a što se temeljem činjenice da Papa dolazi u povodu Nacionalnoga dana hrvatskih katoličkih obitelji moglo očekivati da će biti pitano, može se sažeti u nekoliko rečenica. Odgovorom na njih, mogli smo saznati puno više o trenutnom stanju hrvatskih obitelji, i to ne samo katoličkih. Dakle, moglo se kardinala Bozanića pitati kakvo je stajalište Katoličke crkve ne samo prema “pravovjernim“ katoličkim obiteljima (općenito), o kojima će biti riječi prigodom Papina posjeta, nego prema razvedenima, a time i prema jednoroditeljskim obiteljima, zatim prema razvedenima i ponovno oženjenima? Osim toga, kakav je stav Crkve prema nasilju u obitelji, posebno prema nasilju na ženama i djecom, i hoće li se Papa obratiti takvim obiteljima kojih je u Hrvatskoj sve više, hoće li se susresti s nekim od takvih obitelji i dati im utjehu ili preporuku što dalje činiti? Ne bi Papa valjda rekao zlostavljanim ženama da idu ponovno onome tko ih je maltretirao, pretukao, iz kuće istjerao? I ono najvažnije, što se moglo pitati, a nije se pitalo: kako u današnje vrijeme mladim obiteljima uliti nadu da je moguće u Hrvatskoj živjeti životom dostojnim čovjeka, a to znači imati mogućnost zaraditi stan i hranu te imati troje ili više djece?

Osim toga, Papa kani susresti se s mladima, bdjeti s njima. Ovo je mogla biti top-tema razgovora. Što privlači mlade da se susretnu s jednim starcem, s čovjekom koji uporno brani temeljne, ali za mnoge “zastarjele“, “petrificirane“ kršćanske vrijednosti (posebno u pogledu ćudoređa) kojih se samo rijetki pridržavaju, a mladi gotovo nikako? Što im u pogledu seksualnih sloboda, predbračnih odnosa, AIDS-a, kondoma, može reći starac kojega sve to ionako ne interesira? Ali, što je to opet kod mladih, da se ipak žele sresti s njime? Jesu li na pomolu proplamsaji neke nove etike življenja? Kardinala Bozanića moglo se pitati npr. o tome što Crkva očekuje od mladih danas kada društveno okruženje nije zdravo, te hoće li se Papa, kao i u drugim zemljama, ispričati za žrtve pedofilije u Hrvatskoj, kako za one znane i tako i one neznane, zatim koje rezultate imamo od vjeronauka u školama, ako toliki broj mladih ljudi završava u okovima droge, alkohola, kriminala, maloljetničkog nasilja?

Poznajući Bozanićevu otvorenost vjerujem da bi odgovorio i na ova na prvi pogled provokativna pitanja, ili i na ona o suvremenoj situaciji u Katoličkoj crkvi, o poslušnosti, financiranju, svećeničkom i redovničkom podmlatku, o ređenju žena, o celibatu, itd., itd. Vjerujem da bi kardinal Bozanić odgovorio i na pitanje hoće li papa Benedikt XVI. doputovati u Hrvatskoj s nekom novom “apostolskom bulom“ kojom će prestati važiti bula “Pastorale munus” od 22. srpnja 1932., čime bi Zadarska nadbiskupija konačno i formalno postala temeljna sastavnica Hrvatske biskupske konferencije (HBK), jer svi dobro znamo da se teritorij i vjernici Zadarske nadbiskupije nalaze pod izravnim patronatom Vatikana. Odnosno, moglo ga se upitati što je sa zahtjevom za rješenje statusa Zadarske nadbiskupije koji je još davno uputio nadbiskup Prenđa, te jesu li za to (ne)sređivanje stvari “krivi” unutarhrvatski (nad)biskupijski prijepori oko nadležnosti, ili Vatikan to ne želi riješiti.

Znam, reci ćete, nedjeljni razgovor bio je prigodni(čarski) i nije trebao biti težak. Mišljenja sam, međutim, da je suvremena hrvatska obiteljska zbilja i zbilja mladih ljudi veoma teška i da postaje iz dana u dan sve teža i teža i da je, stoga, bilo potrebno čuti odgovore na gore spomenute samo neke obiteljske i mladalačke izazove. A o njima se uopće nije razgovaralo, a trebalo je. Ovako, imali smo ponovno jednu prigodničarsku sladunjavu pričicu za dječicu prije odlaska na spavanje, za što uopće nije kriv kardinal Bozanić.

Iako će možda netko reći, kakve sada ima veze Papin posjet i eutanazija i nije li to skakanje s teme na temu, bit ću potpuno otvoren i reći: da, to je skakanje s teme na temu, na prvi pogled. Ali, tko su ljudi koji traže pomoć kod umiranja? Jesu li to samci ili obiteljski ljudi? Zašto obitelj u suvremenom svijetu gubi ono značenje koje je imala do sada? Zašto ona više nije mjesto gdje bi ljudi mogli umrijeti u okruženju onih koje su rodili, odgojili, školovali, kojima su dali sve ono što su stvorili? Zašto suvremena obitelj ne može ispuniti one funkcije koje su do sada bile neupitne i zašto danas nitko ne započinje i ne završava život u obitelji? Obiteljski se život danas odvija u vremenskome rasponu između medikaliziranog rađanja i medikalizirane smrti. Bolesnici, a posebno neizlječivi bolesnici, nisu uopće nikakva “dobrodošlica“ u našim obiteljima, a kamoli njihov blagoslov, svejedno koliko bile katoličke. I što u takvim okolnostima reći o bolesnim članovima obitelji u pastoralnoj Godini obitelji? Nije li se, možda, i o tome moglo pitati kardinala Bozanića?

Ali, da ne zaboravim. Prošli put obećao sam vam osvrnuti se na prošlotjedni referendum u Švicarskoj o pružanju pomoći ljudima koji žele umrijeti. Naime kako izvješćuju mediji, u Zürichu su Švicarci u nedjelju, 15. svibnja 2011. godine, velikom većinom glasova odbili prijedlog kojim se zabranjuje pružanje pomoći onima koji žele umrijeti, dakle onima koji ne žele izvršiti samoubojstvo, nego umrijeti smrću dostojnom čovjeka uz pomoć drugih. Predlagači zabrane smatrali su da je potrebno ili 1) u potpunosti zabraniti “smrtni, samoubilački turizam“ kako za inozemce tako i za Švicarce, ili 2) pružanje pomoći u izvršenju suicida ograničiti samo na Švicarce, na one koji imaju stalno mjesto boravka u Švicarskoj. Tako se, navode mediji, prema podatcima Udruge Dignitas, do kraja 2010. samoubojstvo počinili 1138 inozemaca, među kojima 592 Nijemca. Veliki broj je i Francuza. Ne bih se iznenadio da je bilo i Hrvata. Svi su oni u udruzi Dignitas, kao i u udruzi Exit tražili pomoć kod umiranja. Riječ je, zapravo, o dvjema švicarskim institucijama za pružanje pomoći kod umiranja: “Exit“ (www.exit.ch) i “Dignitas“ (www.dignitas.ch), o udrugama koje smatraju sebe neprofitnim organizacija, jer se financiraju donacijama i ostavštinama onih koji dolaze umrijeti kod njih, ali i drugih ljudi. Riječ je, dakle, o udrugama koje poštujući ljudsko dostojanstvo ispunjavaju pojedinačne želje onima koji traže da im se pomogne umrijeti smrću dostojnom čovjeka, dakle riječ je o ljudima koji zbog neizlječivih bolesti ne vide više nikakva smisla u daljnjem življenju.

U opravdavanju svoga postojanja u Exitu polaze sa sljedećeg stajališta: “Ljudsko dostojanstvo razumijevamo kao nešto što pripada svakome čovjeku temeljem jedincatosti njegove osobe, njegova biti čovjekom. Ugroženost tog dostojanstva vidimo onda, ukoliko čovjek u fazi propadanja njegovih tjelesnih i/ili duhovnih snaga postaje objektom izvanjskoga liječničkog određenja. Svako bolničko liječenje koje služi produženju života, a koje je protiv volje pogođenog pacijenta smatramo nepoštivanjem autonomno donesene odluke i kao povredu ljudskog dostojanstva. – Samoodređenje shvaćamo kao sposobnost čovjeka da može slobodno odlučiti i da pri tom bude svjestan svih posljedica svoje odluke“.

U tome smislu, predstavnici ovih udruga smatraju da je “ljudima koji su teško oboljeli i koji u daljnjem življenju ne vide više nikakva smisla potrebno pomoći da u miru napuste ovaj svijet“, obrazlažući takvo stajalište činjenicom da se u suvremenome društvu respektiraju kako osobno uvjerenje tako i osobni način življenja svakoga pojedinca – uz pretpostavku da oni nisu upereni protiv slobode i autonomije trećih, iz čega bi slijedio zaključak da je tolerancija temeljni etički stav. Pri tome navode sljedeći primjer: “tko kaže da život kao dar Božji ne spada u područje odluke čovjeka pojedinca, on mora računati s tolerancijom drugačije mislećih. Istodobno on oduzima tu toleranciju također i svima onima koji na to pitanje mogu odgovoriti ne iz vjere nego prema vlastitoj savjesti.“

U traženju odgovora na pitanje što je to ljudsko dostojanstvo i što bi to bila smrt za koju bi se moglo reći da je dobra i da je upravo ta smrt upravo ona za koju će se moći reći, ako čovjek umre njome, da je umro smrću dostojnom čovjeka. Je li eutanazija ili smrt koju koja nastaje, dolazi), na vlastiti zahtjev, ali uz pomoć drugih, upravo ona za koju se može reći da je dostojanstvena? Nedavno sam u časopisu Socijalna ekologija objavio članak pod naslovom “Eutanazija u svjetlu Isusove smrti na križu“ želeći njime potaknuti raspravu o eutanaziji, odnosno raspravu o palijativnoj skrbi. A razlog je sljedeći: u našim ste medijima mogli nedavno pročitati tekst sljedećega naslova: “U našim bolnicama za najteže bolesnike već prešutno postoji pasivna eutanazija. Ozakonimo to!“ A to bi, zapravo značilo sljedeće: Eutanizija pred vratima i u Hrvatskoj!

Nisam zagovornik eutanazije iz dosta razloga, iako se osobno ne bih zakleo da u slučaju teške i neizlječive bolesti mnogi od nas ne bi zatražili pomoć da nam se pomogne umrijeti da svojom patnjom ne bismo mučili ni druge ni sebe. Smatram da umjesto eutanazije postoji nešto drugo što je priličnije i dostojanstvenije čovjeku kao društvenome, obiteljskom biću, a to je institucija palijativne skrbi. O tome je krajem prošle godine u listu Žena (Žena.hr) objavljen jako lijep i poučan članak pod naslovom “Palijativna skrb – što je i kome je namijenjena“? U članku se navodi da je “palijativna medicina potpuna skrb o bolesnicima oboljelim od neizlječivih bolesti s ciljem postizanja najbolje moguće kvalitete života za bolesnike i njihove obitelji. Od bolesnika koji trebaju palijativnu skrb polovica boluje od raka, dok ostatak čine bolesnici koji boluju od demencije, posljedica moždanog udara, ostalih kroničnih neuroloških bolesti te kroničnih bolesti jetre, srca i pluća.“ Tu se još precizira da se “palijativna medicina primjenjuje u svim fazama bolesti bez obzira na prognozu i ishod, dok pojam terminalne skrbi (tzv. hospicijska skrb) obuhvaća medicinsku pomoć u zadnjoj fazi života i potporu obitelji u fazi žalovanja“.

Iako u svijetu postoje različiti modeli palijativne skrbi, svima njima je cilj ne samo “ukloniti bol i sve ostale simptome koji se pojave, uz interdisciplinarni pristup pomoći koja obuhvaća tjelesne, psihosocijalne i duhovne aspekte te potporu članovima obitelji“, nego “bolesniku u svakom trenutku pružiti potrebnu i odgovarajuću njegu koja mu osigurava najbolju moguću kvalitetu života“, te mu “osigurati dostupnost potrebnih informacija u svako doba“.

Iako je Svjetska zdravstvena organizacija još 1990. godine proglasila “pravo na palijativnu medicinu jednim od osnovnih ljudskih prava na zdravstvenu zaštitu“, Hrvatska, u kojoj je još 2003. usvojen zakon o palijativnoj skrbi, kojim se predviđalo osnivanje hospicija i jedinica palijativne skrbi do prosinca 2008. ostala je kao jedina zemlja u Europi “koja nema ustanove za kvalitetan život do kraja bez primisli o smrti“, i to stoga što, smatra dr. Marijana Braš, psihijatrica KBC-a Zagreb i predsjednica Hrvatskog društva za palijativnu medicinu, na razini Ministarstva i Vlade “nema strategije, odnosno plana o sustavnom financiranju centara palijativne medicine“ (Vjesnik.hr). Istina postoje tek pilot-programi (Gospić, Koprivnica), ali unatoč iskazanim željama diljem Hrvatske još uvijek se ništa ne poduzima.

Slijedom toga postavlja se pitanje, ako u našem zakonodavstvu nije dopušteno ni usmrćenje na zahtjev, ali ni usmrćenje iz suosjećanja – zbog teškog zdravstvenog stanja, zašto Država, odnosno resorno ministarstvo ne učini nešto da bismo mogli lakše umirati, kada već ne možemo lakše živjeti. Ako se ovako nastavi u državi Hrvata, u njoj će onda uskoro umrijeti i NADA da se može nešto tako i učiniti.

I da ne zaboravimo vidjeti što su nam poručila prošlonedjeljna čitanja, u Petu vazmenu nedjelju, 22. svibnja 2011. godine. Pođimo redom!

Prvo čitanje iz Djela apostolskih (Dj 6,1-7) donosi nam priču o stanju u prvoj kršćanskoj zajednici u Jeruzalemu, neiskrivljenu priču o sukobu između domorodaca (kršćana židovskoga jezika) i došljaka (kršćana grčkoga jezika) oko nadležnosti u obavljanju službi. Posebno je zanimljiv sasvim iskren iskaz o početku podcjenjivanja kršćanskih udovica. Već sam se u ranijim kolumnama bavio problemom i značenjem udovica u prvoj kršćanskoj crkvi. No, ovdje je na djelu život zajednice koji može poslužiti kao jako dobar primjer za današnje vrijeme u kojemu biti heretik ne znači odbaciti vlastitu vjeru, nego upravo suprotno – usuditi se propitivati, te potom ponovno birati i odlučiti se pa izabrati. A to dalje znači: ako želimo da kršćanstvo prestane biti ideologija (svejedno je li riječ o Mannheimovoj parcijalnoj ili totalnoj ideologiji), potrebno je opetovano iznova odlučivati se za kršćanstvo, potrebno je instituciju Crkve oživjeti mogućnošću njezine promjene.

Drugo čitanje je ulomak iz Prve Petrove poslanice (1 Pt 2,4-9) koju on upućuje prvim kršćanima u maloj Aziji, u području gdje su kršćani bili u manjini. Trebalo ih je ohrabriti da ustraju u svojoj vjeri. A Petar ih, poznavajući jako dobro moć židovskoga ideologijskog zavaravanja “naroda u nevolji“ krilaticom izabranog naroda, uvjerava prve kršćane da su oni “rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu!“ S takvim uvjerenjem žive mnoge nacije danas, počevši od Židova pa sve do Amerikanaca. Takvoga uvjerenja bio je i Adolf Hitler, u tome su ga uvjerenju učvršćivali najviši predstavnici kako Katoličke tako i Evangeličke crkve. Kasnije su se kajali, ali …, ali … I mi Hrvati tako uvjeravamo sami sebe da smo izabrani narod Božji, čuvari europske kulture, predziđe kršćanstva. Kakva glupost, odnosno rekli bismo glupost nad glupostima, u koju i dalje, samozavaravajući se, vjerujemo. U tome smo sličimo onima koji kažu da je i sam “Bog“ po svome nacionalnome habitusu “Srbin od glave do pete“.

Prošlonedjeljni ulomak iz Ivanova evanđelja (Iv 14,1-12) trajni je izazov kršćanima, jer Isus nazarećanin traži ono što je malo tko od nas spreman učiniti, ma kako se god mi “busali u prsa“ da smo veliki vjernici kršćani. Nazarećanin traži od svojih nasljedovatelja da trebaju VJEROVATI, ali ne samo onako usput za jednu priliku, nego trajno, a VJEROVATI znači i živjeti po toj vjeri – živjeti vrijednosti koje je Isus propovijedao. Njegov razgovor s učenicima, ili bolje rečeno, s Ivanovom zajednicom, rječiti je primjer neprestanoga kršćanskog propitivanja primljenih kršćanskih poruka i ponuđenih primjera. Vjerske sumnje stalni su pratilac našega življenja. Njih se ne treba bojati, jer se, kako to lijepo kaže veliki suvremeni austrijsko-američki sociolog i protestantski teolog, Peter Berger, nalazimo pod stalnim “heretičkim imperativom“, jer smo u svakodnevnome životu prisiljeni uvijek iznova sumnjati i potom birati, posebno u vremenu u kojemu nam različiti ponuđači životnih smislova nude na izbor mnoštvo različitih oblika osmišljavanja života i smrti kao sastavnoga dijela življenoga života. Jedan od oblika osmišljavanja posljednje etape ljudskoga života jest i institucija palijativne skrbi, svejedno što mi mislili o onome što nas očekuje poslije smrti nakon užasne životne patnje.

Živi mi i zdravi bili! Ne bojte se, ionako će našom smrću, svejedno kakva ona bila, nestati patnja. Zato ljudi i žele umrijeti. I traže pri tom pomoć.