Kako je dr. Branka Kandić-Splavski, liječnica i književnica, razvila bajkoterapiju

Kako je dr. Branka Kandić-Splavski, liječnica i književnica, razvila bajkoterapiju

Glas Koncila broj 3 16. siječnja 2011. 15

Vlado Čutura

Kako je dr. Branka Kandić-Splavski, liječnica i književnica, razvila bajkoterapiju

»Nešto moram učiniti jer mnogi nisu sretni«

»Ljudi ostaju sami, gledaju u zid i umiru bez ikoga. Ili u bolnici kad umiru iza paravana? To nije sreća. Mnogi često misle kako će živjeti stotine godine i da ih ništa neće snaći. Kad snađe takvo nešto nekoga od ‘velikih’, onda se oni pitaju kako to da nema u našem sustavu palijative.« 

Prema podacima iz 2009. godine, u Hrvatskoj je bilo 44.577 živorođene djece, a umrlo je 52.414 osoba, odnosno 7.837 više je umrlih nego rođenih. Iako su pokazatelji i statistike brojčano veće na strani umrlih, među kojima su posljedice različitih oblika smrti, hrvatsko društvo premalo o tome govori, a još manje vodi brigu kao što to čine razvijene zemlje i one u okruženju. O bolesnicima suočenim sa smrtonosnom bolešću i njihovim obiteljima brigu bi trebala voditi palijativna medicina.

Prema napucima Svjetske zdravstvene organizacije iz 2002. godine, to bi se trebalo činiti kroz sprečavanje i olakšavanje simptoma sredstvima ranog otkrivanja, procjene i liječenja boli, te kroz olakšavanje ostalih psihičkih, psihosocijalnih i duhovnih teškoća. Tako bi palijativna medicina trebala imati potpunu skrb o bolesniku oboljelom od neizlječive bolesti, čija bolest više ne reagira na preventivnu i kurativnu terapiju.

Nažalost, iako je zakon donesen 2003., palijativna medicina još nije prepoznata u hrvatskom sustavu zdravstvene zaštite. Tako godišnje, prema procjenama stručnjaka, u Hrvatskoj palijativnu skrb treba oko 30.000 osoba, a dobije je tek njih 200-tinjak. Pod pritiskom ulaska u Europsku Uniju, zakon o palijativnoj skrbi je donesen, ali Hrvatska je među rijetkim zemljama koja nema nijednu ustanovu palijativne medicine uključenu u zdravstveni sustav, a ne postoji ni sustav edukacije za stručnjake i bolesnike iz palijativne medicine.

Skupina entuzijasta, na čelu s prof. dr. Anicom Jušić, pokrenula je društvo za palijativu pri Hrvatskom liječničkom zboru. Prije dvije godine na čelo Hrvatskoga društva za palijativnu medicinu Hrvatskoga liječničkog zbora došla je dr. Marijana Braš koja sa svojim timom nastoji uključiti što veći broj liječnika i drugih zdravstvenih djelatnika te osoba iz različitih zanimanja koji nastoje uvesti palijativnu medicinu u Hrvatskoj. Uz brojne aktivnosti i akcije osnivaju se podružnice diljem Hrvatske. Predsjednica podružnice u Osijeku je dr. Branka Kandić-Splavski, specijalist obiteljske medicine, koja je i književnica te voditeljica projekta »Lijekovi od lijepih riječi«.

»Lijekovi od lijepih riječi«

»U palijativi sam se našla zbog bajke koju sam napisala«, kaže dr. Kandić-Splavski. »Jedna moja pacijentica imala je karcinom mozga, kod kuće je ležala, imala je sve što se moglo imati, cjelokupni medicinski tretman, od infuzije, lijekova. Bila je u teškom stanju, još je razumjela, a ništa nije mogla govoriti. Razmišljala sam što da joj dam kad ima sve što joj medicina može pružiti. To je bilo 2004. i tada je izišla moja knjiga ‘Andreina školjka’ pa sam se dosjetila kako bi bilo dobro da joj čitam te tekstove. Ona je ležala, a ja sam joj čitala i čitala. Vidjela sam promjene na njezinu licu. Kad bih pošla od nje, ona bi plakala. Tako sam došla na ideju da bi bilo dobro bolesnicima i onima koji su teškom stanju čitati bajke. Nisu to obične bajke, jer su pisane u modernom stilu, moglo bi se reći da su to bajke za odrasle.

Tako je na neki način počela primjena moje, nazovimo je bajkoterapije, te sam uočila stanovitu efikasnost. Isto je u radu s djecom i s odraslima koji, slušajući, u pričama otkrivaju sebi važne poruke i potom se otvaraju te pričaju o svojim problemima. Kad je knjiga izišla i kad sam s time krenula, počeli su ljudi dolaziti na vrata ordinacije. Posebno je bilo teško onima koji su prošli rat, jer su ratne rane još bile duboke. Dolazili su ljudi s PTSP-om koji su puno toga gutali i nisu znali izraziti ono što ih muči, što ih opterećuje. No, kad oni dođu na meko tlo bajke, zapravo na ono gdje ih ništa ne tjera, ne prisiljava da nešto moraju raditi i opterećivati se, oni se opuste. Tako su se počeli obraćati sa svih strana, zapravo kako je knjiga bila kome dostupna. Zvali su iz Italije, Švedske, iz svih krajeva Hrvatske. Kako Bog djeluje kroz male putove, ljudi su dolazili, a ja sam im čitala priče, od onih o ‘Psećem kestenu’, a to se odnosilo na one kojisu nešto izgubili. Onda priča o čuvarkući, koja je bila za prognanike. Točno sam znala koja će se priča kome svidjeti.

Bila sam uključena u zajednicu ‘Vjera i svijetlo’ i čitala sam invalidima u kolicima. Jednom sam invalidu u kolicima rekla: ‘Tebi sam čitala, a sada ti čitaj drugima.’ Tako smo počeli s projektom ‘Lijekovi od lijepih riječi’. Zatim sam bila u udruzi depresivnih i njima čitala. Ideja je ta da se u bajkoterapiji ne samo čita, nego to ima šire značenje. Dakle, nakana je da netko odnese sebe, bude uz nekoga, druži se s nekim, olakša mu teške trenutke. U tim našim aktivnostima išli su gimnazijalci čitati slijepima, vidjeli su da su to osobe kao i oni. Često se dogodi da ljudi zaziru od slijepih, od bolesnih. Nisu važne samo bajke, važno je da se oni druže, da se druže mladi i stariji. Čitanje ima i tu svrhu da se ne priča samo o tuzi. Pa nećemo pričati kako sam ja tužna, kako si ti tužan, kako smo svi tužni, nego treba unositi radost u život. Nisam psiholog, niti psihijatar, no, zahvaljujući današnjoj predsjednici društva palijative dr. Braš, radili smo na adolescentskoj psihijatriji. Dali smo im da čitaju i svako bi odabrao svoju priču iz čega se točno znalo što koga muči. To je bilo nešto novo i psihijatrima.«

Bajkatorijem popravljali dobrotu

Grad Virovitica darovao je dr. Kandić-Splavski malo kazalište s kojim je ona išla korak dalje te izvodila lutkarske predstave. »Premda nisam psihijatar, išla sam na psihijatrijski kongres i onda sam čitajući primijetila da smo svi mi kao mala djeca. Kako su čudni mali Božji putovi, preko prijatelja i dobrih ljudi sredili smo malo kazalište i postavili ga u zoološki vrt kao bajkatorij. Djeca su dolazila, čitali smo im priče, priređivali lutkarske predstave. Išli smo onkološkim bolesnicima u Orahovicu. Zapravo, ne može se bolest spriječiti, ali može se poboljšati življenje. Uvijek se sjetim, kad sam bila treća godina medicine, bila sam na onkologiji na Šalati u Zagrebu, i to mi je bilo strašno. Gledala sam djecu bez kose kroz rešetke i razmišljala: Kad budem doktorica jednog dana, ako ne nađem lijek, onda ću ih doći posjetiti. Shvatila da se knjiga može provući kroz rešetke. I kad sam objavila prvu knjigu, sav prilog je išao za njih, ali ne da se samo dadu sredstva, nego da se dalje čini dobro, da oni dalje čitaju jedni drugima. Ako je netko dobar, već to liječi, dakle liječi: biti dobar, činiti dobro, raditi nešto za čovjeka, za svoga bližnjega, za svoga prijatelja. Ubrzo sam objavila i drugu knjigu ‘Malene stope od sedefa’, zatim je došla i treća knjiga ‘Paučica’, a uskoro će izići i četvrta knjiga.«

Dr. Kandić-Splavski ističe da su s tim kazalištem putovali i nastupali među djecom, među bolesnima. »Sjećam se jedne svoje pacijentice koja je došla s kemoterapije, plakala je jer nije imala kose. Rekla sam joj da ne plače, nego da idemo nešto raditi, pomagati drugima. Ona je lijepo slikala te sam joj predložila da idemo slikati kulise za kazalište pa ćemo praviti predstavu za djecu. Premda sam imala već oslikane kulise, sakrila sam ih i dala da ona oslika nove. Dok su drugi dolazili na kemoterapiju, mi smo radili kulise. Imali smo predstavu za djecu na koju je došlo pola onkologije. Zapravo, kad oni vide da ima netko veće potrebe od njih, onda se oni trude pomoći jedan drugome.«

Sramota hrvatskoga zdravstvenog sustava!

Govoreći o palijativi u Hrvatskoj, dr. Kandić-Splavski ističe da se moralo službeno napraviti nešto u sustavu zdravstva. »Sramota je hrvatska i hrvatskoga zdravstvenog sustava da nema ništa, nema hospicija, nema timova. Primjerice, Poljska ima 600 hospicija, ima ih Mađarska, Srbija, Slovenija, Bosna i Hercegovina ima prekrasni hospicij u Tuzli kamo sam išla čitati. Svi imaju nešto osim nas – i to je sramotno. Dr.Braš postala je predsjednica i težili smo tome da palijativa uđe u sustav zdravstva, dakle da se sustav brine o tim osobama. Mora postojati dostojanstvo smrti kao i dostojanstvo života. Najgore je umrijeti sam, u hladnom i gladan. Netko ima djecu, netko nema, za nekoga se nema tko skrbiti. Svi su potrebni ljudske blizine i lijepe riječi, što svatko od nas može dati.

Predložila sam dr. Braš da malo snažnije to promičemo, jednostavno da se vlasti smiluju i pokrenemo nešto na području palijative. Ne možemo u EU bez toga. Rekla sam: Mi ćemo Osječani na svoj način to predstaviti. Izvodili smo predstavu u osječkom HNK-u, u što su se uključili profesionalni glumci. Posebno me dirnula priča jedne male balerine koja ima tri godine. Kad sam je pitala zašto pleše, ona mi je odgovorila: Plešem za svoga bolesnog djeda. Svi ćemo biti i stari i bolesni. Moramo raditi na taj način i na vrijeme promicati taj senzibilitet,taj osjećaj razvijati kod mladih, ali i službeni zdravstveni sustav mora odraditi svoj dio. Tako je nastala i himna ‘Ostani uz mene’, za koju sam napisala glazbu. Borili smo se za palijativu, zapravo bolesni su se borili za palijativu. Svatko ima nekoga bolesnoga u obitelji. Prošle godine dobila sam nagradu, priznanje što se ljudi vesele. Mi u Osijeku kao udruga nemamo još prostor. Ministarstvo je reklo da će pomoći sredstvima, i to čekamo. Glavni teret nosit će primarna zdravstvena zaštita.«

Sedamdeset posto ljudi s karcinomom je izgladnjelo

»Palijativa u Hrvatskoj treba biti uređena kao i u drugim zemljama, a ne kao što je sada kad je svačija i ničija. Naša je kultura takva da ljudi umiru doma. Za to su nam potrebne ambulante, ambulantni timovi da ih se posjeti, da članovi obitelji čuju što se može ostvariti, da postoji hrana, pelene. Kad oboljelom od karcinoma liječnik kaže ‘pojačaj hranu’, nameće se problem: kako će on ići sam po hranu, kamo će on izići kad nema ni sredstava niti može izići od bolesti. Nažalost, 70% ljudi s karcinomom je izgladnjelo, pothranjeni su. Slavonija ima jako puno starijih, i to je velik problem jer ima sela iz kojih su djeca otišla. Nisu oni loši financijski, ali su sami, nema im tko skuhati. Dođe patronaža, kućna njega, ali oni su kratko, a ti ljudi ostaju sami, gledaju u zid i umiru bez ikoga. Ili u bolnici kad umiru iza paravana? To nije sreća.

Mnogi često misle kako će živjeti stotine godine i da ih ništa neće snaći. Kad snađe takvo nešto nekoga od ‘velikih’, onda se oni pitaju kako to da nema u našem sustavu palijative. Zakon kaže: mora biti, ali kako? Hosipicij naš narod smatra umiraonicom. No, to je pogrešno poimanje. Na primjer u Tuzli su ljudi 10-ak dana u hospiciju da se malo odmore. Odmore se i oni koji se brinu o njima, napune snage. U hospiciju je bolesnik u dobrim rukama, pruži mu se njega, malo ga se zabavi i ne ostaje se tamo do smrti. To je često i bolest koja traje 5-7 godina.

Kad je medicina rekla da nema izlječenja, onda nastupa palijativa. Palijativna skrb je ruka pomoći do dostojanstvena kraja. Treba čovjeku dati nadu, svrhu života, motiv za život. Pokušavam to činiti kroz svoje bajke, jer život je najveća bajka. U svijetu postoje specijalizacije za palijativu, a mi nemamo ništa. Naša skupina entuzijasta provodi tečajeve, ali i mi se moramo educirati: od komunikacijskih vještina pa nadalje. Često se događa da ni međusobno ne znamo komunicirati, a kamoli s onima u potrebi. To je lanac u kojem treba biti uporan, jer bez toga nema ništa. Kad se priča suhoparno, nema od toga ništa, nego je važan susret. Raduje me što će se pokrenuti ogledni primjer katedre pri medicinskom fakultetu. Napisali smo normative, a nakana je spojiti sve koji se bave čovjekom.«

Završavajući priču o bajkoterapiji, dr. Kandić-Splavski kaže: Bilo da se radi o usamljenosti, tuzi, slabosti, nepovjerenju u potrazi za utjehom i snagom, ljubavlju, vjerom i nadom, uvijek se nešto može pronaći u pričama koje pričamo jedni drugima. »To je moja misija da nešto moram učiniti jer mnogi nisu sretni. Razmišljam: O Bože, koliko si velik! Najveća je nagrada kad se nešto napravi za nekoga. Onda imam snage. Nije mi teško jer puno više dobijem nego što sam dala. Od onih od kojih se očekuje, nikad se ne dobije, a onda netko dođe od koga najmanje očekuješ, i tako se širi taj krug dobrote.«

Glas Koncila broj 3 16. siječnja 2011. 15