Briga o umirućima ostala na papiru
Hrvatska s zakašnjenjem priprema deklaraciju o palijativnoj skrbi
Briga o umirućima ostala na papiru
Prošle godine zatraženo je izvješće o učinjenom, ali ono je bilo kratko – iako su standardi palijativne skrbi uvršteni 2003. godine u Zakon o zdravstvenoj zaštiti, do sada su organizirani samo centri za palijativnu skrb u Zagrebu i Rijeci, nekoliko ambulanti za bol, ali još uvijek niti jedan hospicijski centar
Za postizanje europskih standarda Hrvatskoj su potrebna:
– 4 regionalna hospicijska centra u Zagrebu (kontinentalna Hrvatska), Rijeci (Kvarner, Istra i sjevernojadranski otoci), Splitu (srednja i južna Dalmacija) i Osijeku (istočna Hrvatska)
– 2 dječja hospicija
– centri za palijativnu skrb u svim domovima zdravlja, s ambulantama za bol i dnevnim hospicijskim boravakom, te interdisciplinarnim timovima za kućne posjete
Nova hrvatska Deklaracija o palijativnoj skrbi koja bi se uskoro trebala naći na izglasavanju u Hrvatskom saboru mogla bi ubrzati promjene i promovirati palijativnu skrb. Preporuka ministara država Vijeća Europe upućena Hrvatskoj kao tranzicijskoj zemlji još u studenom 2003. godine, objašnjava na koji bi se način palijativna skrb trebala organizirati i kako treba funkcionirati. Prateći stanje javnog zdravstva, porast oboljelih od karcinoma, porast dužine života, prikaz teško oboljelih koji se ne mogu smjestiti u bolnice, shvatili su da je palijativna skrb produžena ruka akutne (kurativne) medicine. Dali su Preporuku i smjernice i prošle nas godine pozvali da podnesemo izvješće o tome što smo učinili. Na žalost, nismo se mogli pohvaliti.
– Nakon šest godina, koliko je prošlo od preporuke Vijeća Europe, imamo samo dva centra za palijativnu skrb i to u Zagrebu i Rijeci, nešto više ambulanti za bol, a prijeko potreban hospicijski centar niti jedan, kaže mr. sc. Morana Brkljačić, predsjednica riječke podružnice Hrvatskog društva za palijativnu skrb i članica Europskog udruženja za palijativnu skrb (EACP).
U zakonu, ne i u proračunu
Zakonski je sve regulirano, budući da je 2003. godine za vrijeme mandata bivšeg ministra zdravstva Andre Vlahušića stupio na snagu Zakon o zdravstvenoj zaštiti u kojem je jedna od mjera primarne zdravstvene zaštite palijativna skrb, a uvrštena je i u djelatnost domova zdravlja. Zakonom je definirano da svaki dom zdravlja mora osigurati i ustanovu za palijativnu skrb koja u svom sastavu ima i ambulantu za bol i palijativnu skrb te dnevni hospicijski boravak, kao i interdisciplinarni tim kućnih posjeta čime se osigurava holistički pristup pacijentu. Do danas palijativna skrb nije uvrštena u hrvatski zdravstveni sustav, sustav obveznog zdravstvenog osiguranja, a ne postoji niti jedna poliklinika za palijativnu skrb, iako standardi i smjernice u svijetu već postoje.
– Dom zdravlja Primorsko-goranske županije je uz financijsku pomoć Županije i Grada Rijeke osnovao Centar za palijativnu skrb. Zagreb je kao glavni grad prvi osnovao Regionalni hospicijski centar s interdisciplinarnim timom koji obilazi bolesnike, međutim, daleko je od razine koja je potrebna Gradu Zagrebu i nažalost još uvijek financijski nije potpomognut od strane države, iako je prošle godine obećan »pristojan« iznos, ali još uvijek daleko od potrebnog. Organizacija je vrlo spora i čak mislim da nije ozbiljno shvaćen i prepoznat problem organiziranja palijativne skrbi, iako je potreba za tim dijelom medicine gotovo gorući problem hrvatskoga zdravstva danas. Država bi trebala izregulirati u smislu osiguranja sredstava za timove palijativne skrbi i izgradnju hospicija, pojašnjava mr. sc. Brkljačić.
Dječji hospicij
Palijativna skrb bi rasteretila posla liječnika primarne zdravstvene zaštite, ali i zdravstveni sustav u financijskom smislu. Jedan interdisciplinarni tim može pokriti i obići velik broj terminalno oboljelih i financijski rasteretiti zdravstveni sustav jer su hitni medicinski pregledi, koje prolazi svaki pacijent ulaskom u hitni medicinski trak, skupi i zahtjevni.
– Hrvatskoj su potrebna četiri hospicijska centra jer imamo toliko regionalnih centara koji su idealno raspoređeni da budu hospicijski centri kojima će gravitirati ljudi iz tih područja. Zagreb kao glavni grad pokrivao bi kontinentalnu Hrvatsku, Rijeka područje Istre, Kvarnera i otoka, Split srednju i južnu, a Osijek istočnu Hrvatsku, kaže mr. sc. Brkljačić.
Nužan je i dječji hospicij, premda kad se govori o palijativnoj medicini, ljudi samom logikom, što je prirodno opravdano, vide nešto što je namijenjeno starim ljudima. Nažalost, boluju i umiru i djeca.
– U tom je slučaju emotivno sigurno teže, a nismo napravili ništa kako bismo osigurali pomoć pacijentu – djetetu i obitelji u smislu hospicija u kojem bismo imali puno razgovora s psihologom. Riječ je o teškom, kompleksnom i zahtjevnom dijelu medicine, a nažalost obitelji su prepuštene na samostalno rješavanje problema i prolaze kalvariju. Zbog toga je opravdano i nužno da, primjerice, uz Dječju bolnicu na Kantridi postoji i takav hospicijski centar, objašnjava mr. sc. Brkljačić, te zaključuje da, kada bi svaki dom zdravlja u Hrvatskoj imao centar za palijativnu skrb, te uz to budu izgrađena četiri hospicijska centra i na razini Hrvatske dva dječja hospicija, postignut bi bio cilj modernog hospicijskog pokreta kakav je poznat u Europi i svijetu. Liječnici u kurativnoj medicini tada bi bili rasterećeni, a ono što je najvažnije, umirući pacijenti imali bi osiguranu skrb kakva im je u završnoj fazi života potrebna.
Josipa LEKO
Rijeci treba hospicij s dvadesetak kreveta
Hospiciji su moderne zdravstvene ustanove s nizom sustava pružanja pomoći ljudima na kraju života. U hospiciju djeluje interdisciplinarni tim – liječnik, medicinska sestra, duhovnik, socijalni radnik, terapeut i volonter. Mjesto je to gdje odlaze ljudi koji su u završnoj fazi bolesti, onda kada osjećaj boli ne mogu smiriti nikakvi lijekovi, pa im je jedina opcija opijat morfij i derivati morfija. To nije mjesto gdje borave ljudi koji imaju neku kroničnu bolest, nego kada ta bolest dolazi u završnu fazu te kada su bolesnici najveći dio vremena vezani za krevet ili pokretni tek uz nečiju pomoć. Ovisi o kojoj prognozi i težini bolesti je riječ, kao i u kojoj fazi pacijent dolazi, no grubo rečeno, bolesnici u hospiciju ostaju maksimalno od tri tjedna do tri mjeseca. To su mjesta gdje nema puno kreveta i kad se govori o Rijeci, bilo bi dovoljno izgraditi hospicij s dvadesetak kreveta jer primjerice London ima hospicij s 25 kreveta.
Educirani volonteri dio tima
Osim liječnika, medicinskih sestara, psihologa, duhovnika, u svijetu i kliničkih bioetičara, u interdisciplinarnom timu rade i volonteri, medicinski laici koji imaju volju pomagati ljudima. Neizostavan su dio tima, ali nužno moraju proći sustav edukacije. Njihova uloga i važnost ogleda se u tome što kao dio tima palijativne skrbi kod kućnih posjeta mogu boraviti uz bolesnika duže vrijeme kako bi mu čitali, razgovarali i družili se s njim kada ostatak tima napusti dom bolesnika.
Za volontere je izuzetno važna edukacija koju moraju proći prije rada. Razlog je tomu što se nerijetko dogodi da se volonteri vežu za umirućeg bolesnika i nastaje velik emocionalni problem u trenutku smrti tog bolesnika. Tada se može dogoditi da volonter više ne želi volontirati i na taj način pomagati. Kao prevencija tome volonteri se ne zadržavaju duže kod istog bolesnika.