Anđeo smrti
Anđeo smrti
“Anđeo smrti” ne bi trebao biti sinonim za ljude koji se služe lijekovima ili možda čak i nasilnijim metodama poput gušenja da stare ljude i terminalne bolesnike pošalju u smrt, već za ljude kojima je dužnost brinuti se za ljude na samrti u posljednjim danima njihovog života. Iako se trsi ući u Europsku uniju, Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u kojoj ne postoji ustanova palijativne skrbi (hospicij), odnosno skrbi za umiruće bolesnike kojima više nema pomoći. Države bivše Jugoslavije imaju takve ustanove i one su, kao i u zemljama Europske unije i diljem svijeta, vezane za osnovnu zdravstvenu zaštitu. U Hrvatskoj zasad, koliko mi je poznato, djeluje tek jedna profesionalno-volonterska jedinica palijativne skrbi, i to u Zagrebu, ali koja ne može udovoljiti svim potrebama.
Ljudi oduvijek umiru, jer što se rodi, mora i umrijeti. Prirodnom smrću u dubokoj starosti, nasilnom smrću u nesrećama, zločinima i ratovima, dugom i bolnom smrću kad su u pitanju teške kronične bolesti, posebice rak. Upravo su umirući od raka, a kojih je, nažalost, svake godine sve više i više, oni kojima je najčešće potrebna palijativna skrb jer vrlo često pate od nesnosnih bolova pri kraju svog životnog puta. Dio njih ima tu sreću da u to vrijeme ipak bude primljen u bolnicu što na neki način više olakšava patnju njihovim obiteljima koje se često ne znaju pravilno postaviti prema bolesniku. Ostali ostaju kod kuće na njezi obitelji ili privatnih njegovatelja, a neke se smješta u privatne domove, što je skupa solucija.
Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ne priznaje obitelji bolovanje za njegu umirućeg člana obitelji. Zakon o zdravstvenoj zaštiti doduše propisuje da u svakom Domu zdravlja moraju postojati mobilne ekipe za palijativnu skrb, no ne provodi se onako kako bi trebao, pa Hrvatska udruga prijatelja hospicija radi na tome da se donese novi zakon kojim bi se bolje regulirala prava umirućih osoba i kojim bi se palijativna medicina uklopila u postojeći zdravstveni sustav. Kvalitetna palijativna skrb bi značila da u svakoj regiji moraju postojati zgrade hospicija s prostorijama za ležeće bolesnike kao i dnevni boravak za one koji se još mogu kretati, psihološka savjetovanja ne samo za umirućeg već i za njegovu obitelj, te mobilne ekipe za kućne posjete za one koji ipak odluče umrijeti u vlastitom domu.
Ovih se dana navršava tužnih pet mjeseci od smrti jedne divne mlade djevojke koja se godinama borila protiv zloćudne bolesti koja joj je iznutra izjedala tijelo, a pred sam kraj, tjednima se gasila, umirući od gladi jer tijelo više nije moglo primati i zadržavati hranu. Za njezine roditelje i sestru, to je bio pravi pakao, a i za njene prijatelje koji su je naglas bodrili, a u sebi se molili da je Bog što prije uzme k sebi i skrati joj muke. U bolnici je nisu mogli zadržati, htjela je biti sa svojima kod kuće, a i više joj nikako nisu mogli pomoći, te je obitelj bila prepuštena sama sebi, ako izuzmemo jednu djevojčinu prijateljicu koja im je pružila ruku kad im je to najviše trebalo i iskoristila svoje medicinsko znanje da im koliko-toliko olakša taj strašni period. A koliko li je tek umirućih koji uz sebe nemaju ni prijatelje ni obitelj?
Da bi osoba bila zaposlenik ili volonter sustava palijativne skrbi, mora doista imati veliko srce i snagu, jer koliko god radosti donosi nečiji dolazak na svijet, toliko je tuge u ispraćaju. A zadovoljština neće biti u novcu, koliko u saznanju da je nekome omogućena dostojanstvena smrt, sa što manje patnje i boli.