Proces žalovanja u udruzi Most u Splitu

U novim prostorijama u Gundulićevoj 52 u Splitu, u suradnji s udrugom za Palijativnu skrb, Udruga Most koja se 15 godina bavi problematičnom djecom i beskućnicima, prof.  Dina-Linda Veronika, dinamski psihoterapeut,  član operativnog tima Udruge za palijativnu skrb, održala je predavanje :

PROCES ŽALOVANJA

1) Marijana Plazibat, pjesnikinja koja poezijom žaluje ‘Uvijek je to nečiji netko”
2) dipl.defektolog Dina-Linda Veronika, prof. psihodinamski orijentirani psihoterapeut, grupni analitičar ‘Žalovanje i kako ga proraditi’
3) dipl.psiholog Maja Pivčević, prof, kibernetski psihoterapeut pod supervizijom ‘Vježba prorade žalovanja – terapija pričom’

Vrlo emotivna večer, s puno pitanja, tužnih priča, svi prisutni progovorili su o svojim iskustvima, u jednom trenutku se digla prekrasna glazbenica Helena Papić i zapjevala spontano svoju pjesmu “Škatula za sne” popraćena suzama , smijehom, pljeskom i pjevanjem. Ovom događanju bili su nazočni i dr. Kalajžić, predsjednik Udruga za palijativnu skrb i mr. sc. Vesna Fridl Vidas, dr. med., predsjednica splitskog ogranka Hrvatskog društva za palijativnu medicinu Hrvatskog liječničkog zbora.

Donosimo i članak iz Slobodne Dalmacije.

Objavljeno 06.11.2013. u 20:03

FENOMEN GUBITKA

Psihoterapeutkinja Dina Linda Veronika:
Žalovanje nije slabost, tuga ima iscjeljujuću moć

Gubitak bliske osobe psihička je trauma koja intenzitetom odgovara po život opasnom fizičkom ranjavanju

Za nama je Dušni dan, vrijeme kada se tradicionalno prisjećamo preminulih, no za neke ljude zaokupljenost osobama kojih više nema ne poznaje takva vremenska ograničenja. U nekim slučajevima ona seže od trenutka smrti voljene osobe pa sve do smrti osobe koja tuguje.

Je li to normalno? Koliko bi proces žalovanja uopće trebao trajati? Kako pomoći osobi koja ga prolazi? Na ova i druga pitanja povezana uz fenomen gubitka, na predavanju u prostorijama udruge “Most”, odgovore je ponudila psihoterapeutkinja Dina Linda Veronika, inače članica Udruge za palijativnu skrb, koja namjerava uskoro otvoriti i savjetovalište u Splitu.

Kako je istaknula Veronika, posljednjih 30-ak godina u svijetu je zabilježeno pojačano zanimanje za proces žalovanja i to iz nekoliko vrlo jednostavnih razloga: jer je smrt univerzalno iskustvo, a proces žalovanja univerzalan proces, jer je neprorađeno žalovanje u korijenu većine psihijatrijskih oboljenja te stoga jer proces žalovanja kod osobe smanjuje imunitet i radnu sposobnost, odnosno povećava izglede za njezinu smrtnost.

Rano povezivanje određuje sve naše odnose

– Žalimo za onim koga više nema na način kako smo se povezali s tom osobom, a povezali smo se onako kako smo to napravili prvi puta s roditeljima u najranijem djetinjstvu. To rano povezivanje zapravo određuje sve naše kasnije odnose. U sretnim okolnostima beba inducira u svojoj majci osjećaje i dobra mama reagira utjehom, pomoći, ljubavlju. Nju pripremaju hormoni tijekom 9 mjeseci trudnoće za ovu situaciju, no kada se nađe u stanju te visoke osjetljivosti koja joj pomaže da prepoznaje potrebe djeteta, majka je zapravo vrlo ranjiva i nalazi se u fazi visokog rizika.

Tada na scenu stupaju očevi, koji bi za majku trebali raditi ono što ona radi za njihovo dijete. Ako se situacija odvija na ovakav način, onda beba stječe bazičnu sigurnost, koja joj pomaže da kasnije u životu gradi bliske odnose s drugim ljudima. Ta će osoba i drukčije žalovati od one osobe koja je razvila strah od bliskosti – objasnila je Veronika, koja je potom detaljno opisala moguće reakcije u normalnom procesu žaljenja.

Gubitak bliske osobe je psihička trauma koja intezitetom odgovara po život opasnom fizičkom ranjavanju, a čovjeka pogađa na fizičkoj, osjećajnoj, misaonoj, ponašajnoj i duhovnoj razini. Osjećajne reakcije mogu biti vrlo različite: šok, bespomoćnost, žalost, ljutnja, tjeskoba, usamljenost, umor, ili, pak, oslobođenje i olakšanje ako je osoba jako patila ili ako je odnos bio konfliktan.

– Ljudi često misle da je žalost oblik slabosti, pa kažu: “Super sam se držao, ali onda sam na sprovodu pokleknuo…” A zapravo bi trebali znati da je provala tuge iscjeljujuća. Nije neobično ni da se javi osjećaj krivnje “Jesmo li napravili sve u našoj moći da osoba ne umre?” ili zbog neke ranije konfliktne situacije.

Krivnja se, pak, najbolje rješava provjerom realiteta, a tamo gdje ima objektivne krivnje od pomoći može biti psihoterapija – kazala je Veronika.

Ponašajne reakcije mogu se javiti u vidu gubitka ili pojačanog apetita, poremećaja koncentracije, noćnih mora, izbjegavanja ili, pak, stalnog nošenja nekog podsjetnika, u obliku povlačenja iz društva ili poremećaja spavanja. Tako je Dina Linda Veronika priznala da se nakon smrti supruga, koji je preminuo oko 2.30 ujutro, svakog jutra budila uvijek u to vrijeme. Kao misaona reakcija, između ostalog, može se javiti osjećaj prisutnosti te halucinacije.

Gubitak često potrese čovjekovo vjerovanje

– Osobi se može činiti, na primjer, da čuje glas pokojnika, da osjeća njegov dodir ili miris. To nije nikakva patologija, to je potpuno normalna reakcija koju dožive mnogi ljudi ali se obično boje priznati da ih se ne bi proglasilo ludima – kazala je psihoterapeutkinja, dalje napominjući dalje kako smrt bliske osobe gotovo uvijek potrese vjerovanje čovjeka o tome kako svijet funkcionira, što je možda najtipičnija reakcija na duhovnom nivou.

No, koji su zadaci koje osoba koja tuguje treba proći da bi proces bio zdrav ili uspješan? Četiri su glavna koraka. Prije svega, osoba treba prihvatiti stvarnost gubitka.

– Prihvaćanje treba biti emocionalno i intelektualno. Poricanje, pak, može ići na razini “gubitak se nije dogodio”, na primjer, sjetimo se slučaja starice koja je osam dana držala pokojnog muža u krevetu, govoreći sebi kako on samo spava, ili može biti riječ o “poricanju značenja gubitka”, na primjer: “Bio je loš otac, baš me briga što je umro.”

No, to je također obmana jer iako je on možda bio loš čovjek mi smo ipak izgubili očinsku figuru ili je, još gore, nikada nismo ni imali. Također, ljudi skloni vjeri imaju specifičan oblik poricanja:

“On nije mrtav, on je tu negdje…”Ipak, ništa ne mijenja činjenicu da preminulu osobu više nikada nećemo sresti u ovom realitetu – kazala je Veronika.

Drugi korak podrazumijeva da čovjek treba proraditi bol zbog gubitka.

– Naše je društvo satkano tako da nas jako spriječava u ovom koraku pa tako i dobronamjerni ljudi govore: “Nemoj tugovati, nemoj da te djeca vide, onda će njima biti još i gore…“. Ovaj pristup je zapravo jako opasan jer ako ljudi nikada ne prorade svoju bol, ona u punoj snazi ostaje u tijelu spremna da se aktivira u nekoj drugoj situaciji.

Tada bol iz sjene upravlja čovjekom, a on posljedično može prestati biti empatičan iz straha od vlastitih osjećaja – upozorila je Veronika. Treći korak predstavlja prilagodbu na život bez pokojnika, pri čemu razlikujemo vanjsku, unutarnju i duhovnu prilagodbu.

Kakva sam ja to majka, kad mi je dijete umrlo?!

Situacija je teža ako je preminuli partner pokrivao razvojne nedostatke drugog partnera, no u ovom koraku osoba na vanjskoj razini prilagodbe treba naučiti obavljati uloge koje je obavljao preminuli (na primjer, mijenjati osigurače). Unutarnja prilagodba je vezana uz pitanje identiteta jer smrt je, posebice za žene, često i udar na identitet osobe, pojasnila je Veronika.

Pogotovo je to slučaj kod smrti djeteta kad osoba može početi sumnjati “Kakva sam ja uopće majka kad mi je dijete umrlo”. A u cijelom tom besmislu treba pronaći i novi smisao što predstavlja razinu duhovne prilagodbe.

Finalni, četvrti korak predstavlja, pak, emocionalno premiještanje pokojnika.

– Vanjski objekt, dakle, postaje unutarnji, ali to ujedno ostavlja prostora da se možemo vezati uz druge i nastaviti živjeti – zaključila je Dina Linda Veronika.

Koliko vremena traje ovaj proces?

– Vrijeme nije pokazatelj uspjeha ili neuspjeha nečijeg procesa žalovanja, ono je prije pokazatelj dubine povezanosti s pokojnikom. Prema nekim novijim teorijama smatra se da je osobi potrebno četiri godine da prođe taj proces, ukoliko je pokojnik bio visoko emotivno vrednovan od strane onog koji tuguje, no to je samo jedna teorija, u stvarnosti je to vrlo individualno i nema nikakvih vremenskih pravila – zaključila je ova psihoterapeutkinja.

RAZGOVARAO: SINIŠA JOVIĆ