Tragovi života

Hospiciji ili “kuće za umiranje” u Njemačkoj više nisu nikakva rijetkost. Ovdje dolaze djeca koja boluju od neke neizlječive bolesti. Njih, kao i njihove roditelje, braću i sestre ovdje se svjesno suočava s temom bolesti i smrti.

Dječji hospicij “Balthasar” otvoren je u gradiću Olpeu 1998. godine – kao prva ustanova ovog tipa u Njemačkoj uopće. Iako je riječ o kući za umiranje, dakle mjestu na kojem se odlazi s ovog svijeta, ovaj je hospicij usprkos tome i mjesto životne radosti.Posvuda se nalaze plišane igračke, na zidovima hodnika i soba vise šarene slike, a i dvorište pruža razne sadržaje, igralište podobno i za djecu koja se nalaze u invalidskim kolicima. Postoje i prostorije za opuštanje i jedna od njih je među djecom najpopularnija. Ovdje mogu zajedno ležati na velikom vodenom krevetu, slušati glazbu i pri tome promatrati igru svjetla na stropu, piše Deutsche Welle.
Troškove boravka u trajanju maksimalno četiri tjedna za djecu preuzimaju razna zdravstvena osiguranja. Međutim boravak roditelja i braće i sestara najčešće se financira preko donacija. Za razliku od hospicija za odrasle, oni za djecu dobivaju potporu od države u iznosu od samo 30 posto. Ostatak se financira također iz donacija. Neki daruju pet eura mjesečno, oni poznatiji i bogatiji daruju više. Njihova imena nalaze se na ploči postavljenoj na samom ulazu u hospicij koji se nalazi u rukama sestri franjevki.

Suočavanje s bolesti i smrti

Djeca i mladi, njihovi roditelji kao i braća, sestre i drugi članovi obitelji, ovdje se vrlo svjesno suočavaju s temom bolesti i smrti. Velika pomoć je i činjenica da se roditeljima, nakon što im dijete premine, ostavlja dovoljno vremena za opraštanje.
U Olpeu postoje i posebne sobe za to, prostorije u kojima se majke i očevi mogu u miru oprostiti od svog djeteta. I one su pune svjetla, a svaka obitelj ih može namjestiti i urediti sasvim individualno, po svom vlastitom ukusu. “Ti trenuci su jako intimni i svaka obitelj tuguje na svoj način. Ovisno o religiji, kulturnoj pozadini – u skladu s time uređuju i prostorije”, kaže voditelj Barth.
A svako dijete koje je ovdje boravilo, iza sebe je ostavilo svoj trag: u glini utisnuti tragovi ruku ili stopala uz datum prve posjete. Tragovi su to života na mjestu umiranja sasvim posebne vrste.