Datum objave
Kategorije objave
Liječenje boli djece s malignom bolesti i palijativna skrb 3/3
Terminologija vezana uz uporabu analgetika, pojava ovisnosti o lijekovima i njeno liječenje kao i liječenje nuspojava te palijativno liječenje ostalih simptoma.
Terminologija
Titracija analgetika Kod djeteta s uznapredovalom bolešću pri titraciji nema maksimalne doze, već se daje ona doza analgetika koja zadovoljavajuće kupira bol.(1,2,21) Rotacija Novi opioid treba primijeniti u 50% izračunate doze, a zatim titrirati do željenog efekta i polako povisivati. Konverzija Tolerancija |
Ovisnost
Strah od ovisnosti glavni je razlog uskraćivanja opioida djeci. Fizičku ovisnost obilježavaju simptomi ustezanja koji nastaju nakon naglog prestanka primjene opioida – tahikardija, znojenje, salivacija, grčevi u mišićima, midrijaza. Kada opioidna terapija više nije potrebna, simptomi ustezanja izbjegavaju se polaganim smanjivanjem doze za 20% svakih 48 sati. Fizička je ovisnost farmakološka osobina svih opioida, što znači da će kod naglog prekida primjene nastati simptomi ustezanja. Psihološku ovisnost ili adikciju prati kompulzivno uzimanje opioida – poremećaj ponašanja karakteriziran gubitkom kontrole i nastavkom uzimanja lijekova iako štete bolesniku. Podloga je u psihologiji pacijenta. Kod djece jatrogena adikcija nije moguća sve dok postoji bol koja se mora liječiti.(22-24) Adjuvantnu terapiju treba primjenjivati uz svaku stepenicu liječenja boli. Sačinjavaju je sedativi, hipnotici, antiepileptici, kortikosteroidi, antidepresivi. Od sedativa najviše se koriste benzodiazepini, dok se od antiepileptika preferira gabapentin jer ima najmanje nuspojava: ne stupa u interakciju s drugim lijekovima i ne inducira jetrene enzime. Od tricikličkih antidepresiva koristi se amitriptilin, koji ima puno nuspojava, no potrebne su manje doze nego za liječenje depresije. Antiepileptici i antidepresivi su obavezni u liječenju neuropatske boli, koju prepoznajemo po disestezijama, alodiniji i hiperalgeziji, te u liječenju postamputacijske boli.(26-29) |
Put primjene analgetika
U dječjoj dobi izbor puta primjene je posebno važan. Za dugotrajno liječenje kronične, maligne boli najbolji je peroralni put, pod uvjetima da je gastrointestinalni trakt intaktan i funkcionalan te ako dijete tolerira unos per os. Transdermalni put također je ugodan i lako se podnosi. Transdermalni put (fentanilski naljepak) prikladan je za djecu sa stabilnim potrebama za analgezijom, a ne za djecu s eskalirajućim bolovima jer treba 12 do 16 sati da se postigne steady state. Klirens je dugotrajan te ponekad treba proći i do 21 sat da prestanu nuspojave nakon skidanja naljepka Rektalna primjena lijeka je neugodna. Može se koristiti kraće vrijeme, a resorpcija lijeka je varijabilna i nepouzdana. Intramuskularna primjena analgetika u dječjoj dobi je zabranjena! Bol se ne liječi bolnim injekcijama. Parenteralni put služi za brzu titraciju analgetika, kao i kada djeca ne toleriraju peroralni unos. (mučnina, povraćanje, subileus) (1,2,21) Ako dijete nema osiguran trajni venski put (CVK, Broviac, Port-kateter), za terapiju kod kuće prikladan je i supkutani put. Mjesto insercije katetera može se mijenjati svakih 5 dana, no isto je potreban perfuzor ili PCA-pumpa. Epiduralni i intratekalni put za primjenu analgetika rijetko se koriste jer je maligna bol rijetko lokalizirana – najčešće je bolest diseminirana, a bol difuzna. Djeca od predškolske dobi mogu koristiti PCA-pumpu (engl. patient-controlled analgesia – analgezija koju nadzire sam bolesnik). Na pumpi se odredi bazalna količina lijeka koju dijete kontinuirano prima (intravenski, supkutano, epiduralno), bolus-doza koju si aplicira pritiskom na dugme i “lockout “-interval, u kojem si ne može dati dodatnu dozu lijeka, da ne dođe do predoziranja i toksiciteta. Provjerava se količina lijeka koju je dijete primilo i koliko je puta zatražilo dodatnu dozu. Za PCA-analgeziju koristimo tramadol, fentanil i morfin. Djeca dobro prihvaćaju PCA-pumpu jer imaju osjećaj kontrole svoje boli.(30-34) Analgetike treba primjenjivati PO SATU u pravilnim razmacima koji će održati djelotvornu koncentraciju u plazmi, a ne po potrebi. Potrebno je pravilnim putem, u pravilnoj dozi i PREMA DJETETU stalno titrirati dozu i evaluirati uspjeh terapije. |
Liječenje nuspojava opioida
Opioidi imaju nuspojave, kao što su depresija disanja, hipotenzija, bradikardija, mioza, pruritus, mučnina i povraćanje, retencija urina, opstipacija, rigiditet torakalne i abdominalne muskulature. Nuspojave treba predvidjeti, a neke i unaprijed sprječavati, poput opstipacije, dok je na neke nužno promptno reagirati, poput respiratorne depresije. Strah od nuspojava opioida jedan je od najvažnijih razloga zašto se djeci uskraćuje odgovarajuća analgezija. Respiratornu depresiju treba promptno antagonistom naloksonom (koji će izazvati simptome ustezanja), hipotenziju povećanjem volumena tekućine, retenciju urina kateterizacijom. Za mučninu i povraćanje korisni su prokinetički agensi kao metoklopramid, zatim antagonisti serotoninskih 5-HT3 receptora (ondansetron, granisetron), koji se koriste za smanjivanje mučnine i povraćanja vezanog uz kemoterapiju. Uzrok ne moraju biti samo opioidi već i elektrolitski disbalans te bubrežna ili jetrena insuficijencija. Za smanjivanje pruritusa koriste se antihistaminici. Opstipacija se rješava primjerenom dijetom i omekšivačima stolice, npr. laktuloznim sirupom.(24) |
Palijativno liječenje ostalih simptoma
Respiratorni simptomi Kašalj može biti vlažan – s puno sekreta u dišnim putovima i zvučnim fenomenima – ili suh, podražajni. Prije medikamentoznog liječenja, kašalj treba pokušati ublažiti inhalacijama, fizikalnom respiratornom terapijom te aspiracijom sekreta u bolničkim uvjetima. Od lijekova, primjenjuju se antitusici kodein ili dekstrometorfan.(36) Često je prisutna i salivacija zbog otežanog gutanja. Kad su bolesnici u terminalnoj fazi, besvjesni, disanje s puno hropaca je zastrašujuće za obitelj. Ponekad može pomoći primjena antikolinergika (hioscin). Dispneja je subjektivan simptom poput boli, osjećaj nedostatka zraka ili otežanog disanja, a često je praćena tahipnejom ili hiperpnejom. Anksioznost povećava dispneju te se zato u terapiji primjenjuju benzodiazepini, koji će smanjiti taj osjećaj uznemirenosti. Benzodiazepine treba oprezno koristiti, posebno u kombinaciji s opioidima jer inhibiraju respiratorni poticaj.(36-38) Anoreksija i kaheksija Opstipacija Mučnina i povraćanje Anksioznost Za agitaciju, iritabilnost i nesanicu upotrebljavaju se benzodiazepini – sedativi po danu, hipnotici za noć. Za liječenje konvulzija ordinira se odgovarajuća antikonvulzivna terapija. Njega kože U njezi terminalnih bolesnika mogu se upotrebljavati i alternativne metode, koje nisu ni skupe ni agresivne, poput masaže, terapije mirisima, svjetlom, muzikom i sl.(36-40) |
Zaključak
Palijativna skrb je multidisciplinarna te se, uz pedijatra onkologa, uključuju i drugi specijalisti, kao anesteziolozi, psiholozi, fizijatri, socijalni radnici, svećenici, volonteri. Modusi organizacije palijativne skrbi su uz bolničke odjele u kojima se liječe djeca s malignom bolesti (kao u Belgiji, Nizozemskoj, Grčkoj, Italiji i Mađarskoj), u posebnim centrima, hospicijima (Poljska, Estonija, Belorusija i Island) ili kod kuće bolesnika – kućnim posjetama hospicijskih timova (pretežno u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Bugarskoj i Rumunjskoj). (35) Filozofija palijativne skrbi može se uspješno implementirati u svaku bolnicu. I u jedinicama intenzivnog liječenja može se prihvatiti palijativni način razmišljanja: smanjiti broj invazivnih pretraga i monitoringa, liberalizirati posjete obitelji i prijatelja te osigurati privatnost. U Hrvatskoj od 2003. godine postoji nacionalni program palijativne skrbi, ali nedostaje plan za djecu. U obzir dolazi nekoliko mogućnosti: centralizirani hospicij, koji bi služio i za edukaciju (na primjer u Zagrebu), hospiciji u regionalnim centrima (Osijek, Split, Rijeka), palijativni odjeli uz pedijatrijske onkološke odjele u bolnicama te organizirana palijativna skrb u primarnoj zdravstvenoj zaštiti i domu djeteta. Ovisno o potrebama djeteta i napredovanju bolesti, treba omogućiti kruženje između svih oblika palijativne skrbi. Uvijek treba osigurati smještaj roditelja, braće i sestara uz malog bolesnika, kompletnu njegu simptoma (dispneje, kaheksije, opstipacije, nesanice, mučnine, dekubitusa), a posebno boli. Potrebna je pomoć psihologa i za bolesnika i za obitelj, duhovna skrb poslije smrti djeteta, pomoć i podrška u procesu žalovanja. Tako će se ostvariti cilj palijativne skrbi, a to je postizanje najbolje kvalitete života djeteta i njegove obitelji u uznapredovaloj fazi kronične letalne bolesti. |
Literatura
1. Schechter N, Berde C,Yaster M(Eds). Pain in Infants, Children and Adolescents,2nd Ed,Philadelphia:Lippincott,Williams and Wilkins,2003. |
Prim. mr. sc. Diana Butković, dr. med.
Zavod za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje
Klinika za dječje bolesti Zagreb
10 000 Zagreb, Klaićeva 16