Kutak u kojem se život živi u punini

Kutak u kojem se život živi u punini

Irena Popovački

Svećenik Drago Berišić potiče osnivanje hospicijskog centra u Zagrebu

Kutak u kojem se život živi u punini

»Budući da čovjek nije samo ekonomsko odnosno socijalno biće, već da je njegova važna sastavnica duh, u tim je uključen duhovnik – osoba koja bi morala poznavati duhovne težnje i cilj svakoga pacijenta«, pojasnio je Berišić.

Smrt u današnjem društvu lako postaje tabu-tema. O njoj se ne želi ni razmišljati ni govoriti; o umiranju još i manje. Većina bi ljudi na pitanje o načinu na koji bi »željeli« umrijeti odgovorila: u snu – bez boli i patnje. Međutim, na smrt se, kao ni na život, ne može utjecati, odnosno ne bi trebalo utjecati. Jer čovjek će učiniti sve, pa i pribjeći nedopuštenim i nasilnim sredstvima poput eutanazije da izbjegne bol i patnju kako ne bi bio na teret sebi i drugima.

Malo je onih koji znaju da postoje moderne zdravstvene ustanove koje pružaju pomoć ljudima na kraju ovozemnog života odnosno ljudima oboljelima od neizlječivih smrtonosnih bolesti, a njihovim obiteljima čak i nakon smrti u žalovanju. Te su ustanove hospiciji u kojima se posebnim pristupom, palijativnom skrbi, bolesnicima suočenima s takvom bolešću i njihovim obiteljima unapređuje kvaliteta života. To se čini sprečavanjem i olakšavanjem simptoma sredstvima ranog otkrivanja, procjene i liječenja boli te olakšavanjem ostalih psihičkih, psihosocijalnih i duhovnih problema.

Čini se da je to »umijeće umiranja« prijeko potrebno današnjem čovjeku kako bi prihvatio smrt i upravo to nedostaje hrvatskom društvu. Taj je nedostatak uvidio i Drago Berišić, bivši voditelj Hrvatske katoličke misije u Londonu a sada župni vikar u crkvi sv. Petra u Zagrebu, koji je, potaknut iskustvom stečenim dugogodišnjim radom s bolesnicima u bolnicama i hospicijima u Londonu, odlučio osnovati hospicijski centar u Zagrebu.

London je, naime, postao svjetski centar za palijativnu njegu. »Prvi hospicij, ‘Hospicij sv. Josipa’, osnovale su još davnih godina časne sestre prihvaćajući u njih one ljude koji su postali teret bolnicama kao i one koji se često nisu mogli vratiti svojim kućama, kako zbog toga što nisu imali gdje, tako i zbog toga što su pripadali siromašnom sloju stanovništva te ih uza svu dobru volju njihove obitelji nisu mogle prihvatiti natrag. Danas je to jedan od najvećih hospicija u Londonu«, ispričao je Berišić.

Hospicij nije bolnica nego dom korisnicima

Međutim, postavlja se pitanje zašto graditi hospicij ako postoje bolnice, umirovljenički domovi kao i domovi za starije i nemoćne osobe. U odgovoru na to pitanje otkriva se ključna važnost hospicija što Berišić pojašnjava: »Glavni cilj liječnika u bolnici je izliječiti. Taj pojam često stvara određeni ponos kako kod liječnika tako i kod drugog osoblja, a pojedini idu tako daleko da sebe čak na neki način uspoređuju s Bogom – kao da je u njihovim rukama čovjekova sudbina. Međutim i oni često uviđaju da je sav njihov rad uza sav uloženi trud često ograničen jer pred neizlječivim bolestima ostaju bespomoćni. Osim toga, razlikuje se i po skrbi za bolesnike kojima se u hospicijima posvećuje puno više vremena i pažnje te se nastoji da se osjećaju kao kod kuće i da se u svemu čini onako kako sami pacijenti misle da je za njih najbolje.«

Osobito je zanimljiva činjenica, istaknuo je Berišić, da ih se uključuje u rad prikladan njihovim mogućnostima, a za one koji to ne mogu, osoblje je pripravno učiniti sve što može da bi im olakšalo i uljepšalo posljednje trenutke života. U tome, dakle, leži razlog otvaranja hospicija, koji nije još jedna u nizu bolnica jer u njemu se prihvaćaju bolesnici za koje medicina više ne može učiniti ništa.

Tim se bolesnicima, svjedoči Berišić, pristupa palijativnom skrbi kojoj je cilj postizanje najbolje kvalitete života, kako njih samih tako i njihovih obitelji. Njome se, naime, osigurava kontroliranje boli i drugih simptoma, naglašava se život, a na umiranje se gleda kao na normalan proces pa se tako ne namjerava niti ubrzavati niti odgađati smrt. Integrira psihološke i duhovne oblike bolesnikove skrbi, pruža sustav potpore kako bi se pomoglo bolesnicima živjeti što aktivnije sve do smrti, a pritom se ne zaboravlja ni obitelji tijekom bolesti i u vrijeme žalovanja. Stoga se potrebama bolesnika i njihovih obitelji pristupa timski, uključujući, ako je potrebno, i savjetovanje u žalovanju. Osim toga, primjenjuje se u ranom tijeku bolesti, u vezi s nizom drugih liječenja koja imaju za cilj produljenje života, kao što su kemoterapija i radijacijska terapija, te uključuje ispitivanja koja su potrebna za bolje razumijevanje i liječenje teške kliničke komplikacije. Takvim načinom pristupa pozitivno se utječe i na tijek bolesti.

Osoblje je brojnije i često je znak zvanja

Zato je osobito važno osoblje u hospiciju, naglasio je Berišić. Njegova se uloga sastoji u tome da bolesnicima u terminalnoj fazi života osigura uvjete kako bi svoje posljednje trenutke proživjeli dostojno čovjeku. Temelj su multidisciplinarnog tima medicinske sestre, a ostala su ključna zanimanja liječnici, socijalni radnici, fizioterapeuti, psiholozi, dušobrižnici te volonteri. Svatko od njih treba biti etički motiviran, nošen entuzijazmom, oduševljen takvom vrstom rada, kreativan, samoinicijativan te educiran za hospicijsku skrb.

»Osoblje je u hospiciju brojnije i često je znak zvanja. Uz profesionalnost važno je da osoba koja tamo radi ima volju pomoći i učiniti sve za drugoga. Hospiciji tako ne postaju mjesta umiranja, nego kutak gdje se život živi u punini sve do trenutka kad se treba nastaviti pravim životom na drugom svijetu. U tom smislu hospicij je čisto kršćanski pojam. Zato je u timu koji radi uvijek uključen svećenik. On je, uz liječnika, glavnu sestru, socijalnog radnika i psihologa, onaj koji će svako jutro obaviti vizitu svih stanovnika hospicija. Budući da čovjek nije samo ekonomsko odnosno socijalno biće, već da je njegova važna sastavnica duh, u tim je uključen duhovnik – osoba koja bi morala poznavati duhovne težnje i cilj svakoga pacijenta«, pojasnio je Berišić.

Pritom se ne smije zanemariti potreba sustavne brige i za samo osoblje koje zbog bliskih susreta s patnjom, umiranjem i žalovanjem treba potporu i razumijevanje ostalih članova. Poseban naglasak valja staviti na komunikaciju, kako tima i bolesnika tako i samih članova tima.

Hospiciji su otvoreni svima

Na pitanje kome su namijenjeni hospiciji, Berišić odgovara da su oni otvoreni svima, i vjernicima i nevjernicima; čak i hospiciji s naslovom »katolički«, kako po statutu tako i po dobroti osoblja koje čini sve da bi olakšali i uljepšali život i onih koji nisu imali milost vjerovanja. Česti su i slučajevi obraćenja potaknuti dobrotom i brigom osoblja pa oni kao kršćani prelaze u novi život. »Za naše bi prilike bilo vrlo važno imati takvu vrstu hospicija gdje bi ljudi koji su cijeli život proveli u ateističkom okruženju imali priliku upoznati kršćansko, katoličko viđenje svijeta i života. Čini mi se da je Crkva pozvana tim ljudima pružiti takvu priliku. Kada se čovjek suoči sa smrću, počinje tražiti smisao svoga života i često ga nalazi u prihvaćanju Boga.«

Neodgodiva potreba hospicija

Odgovarajući na pitanje čini li se što za osnivanje takve ustanove u Hrvatskoj, Berišić je istaknuo nastojanja prof. Anice Jusić koja je osnovala »Hrvatsko društvo za hospicij«, ali za njega još uvijek ne postoji prikladan prostor u kojemu i iz kojega bi se moglo djelovati, kako stručnije tako i učinkovitije. »Ona je za taj projekt puno učinila, osobito u teoretskom smislu. Organizirala je predavanja, simpozije te osigurala da dr. David Oliver, ravnatelj hospicija »Wisdom« u Rochesteru, gostuje kao izvanredni predavač o palijativnoj skrbi na medicinskim ustanovama, odnosno školama i fakultetima u Zagrebu. Njezin tim puno čini pohađajući bolesne i iznemogle u njihovim domovima. Međutim, to je kao kad bi društvo htjelo liječiti ljude bez bolnica. Problem je što su bolesnici, osobito oni slabijeg imovinskog stanja, često prepušteni sebi samima. A moderni način radnoga vremena zahtijeva da rade sve sposobne osobe jedne obitelji, kako bi preživjele. Tako se, nažalost, nitko ne stigne brinuti o čovjeku koji je cijeli svoj život uložio za društvo i obitelj koja mu sada ne može pružiti njegu. Tužna je činjenica da je Hrvatska jedina tranzicijska zemlja koja još nema svoj hospicij. Sve ostale zemlje – poput Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Bugarske i Rumunjske – imaju hospicije«, rekao je Berišić te dodao: »U mnogim zemljama, primjerice Engleskoj, Irskoj i Poljskoj, inicijativa je došla od strane Crkve, dok u Hrvatskoj to nije tako. Zanimljivo je da su upravo ljudi koji trebaju palijativnu skrb bili oni koji su u većini ostali vjerni Crkvi kad to nije bilo tako lako. Stoga sam, za vrijeme svog ravnanja Hrvatskom katoličkom misijom u Londonu, poduzeo neke korake da Hrvatska dobije svoj prvi hospicij. Tom se inicijativom željelo odgovoriti lokalnim potrebama grada Zagreba, ali i cijele zemlje. Statistike pokazuju oskudnu zauzetost i brigu za terminalno bolesne i njihove obitelji. Ako samo pogledamo koliki je porast oboljelih od raka, lako ćemo uvidjeti neodgodivu potrebu za što bržom realizacijom tog projekta. Prema nekim istraživanjima, godišnje je u Hrvatskoj bilo oko 17 tisuća novooboljelih i oko 10 tisuća umrlih od raka. Treba naglasiti da se obiteljske liječnike, postojeće patronažne kao i sve druge zdravstvene službe ne mogu zamijeniti hospicijskom skrbi, ali ona može djelovati samo blisko surađujući i nadopunjujući se s ostalima.«

Gradnja hospicija u Zagrebu

Takav bi se hospicij sastojao od hospicijskog stacionara, hospicijskog dnevnog centra, hospicijskog obrazovnog centra i hospicijskog centra za kućne posjete, što je Berišić pojasnio: »Hospicijska kućna skrb preuzela bi brigu o bolesnicima u terminalnom stadiju bolesti koji imaju mogućnost ostati u svojim obiteljima i, ukoliko je moguće, kontroliranje simptoma u kući. Hospicijski bi tim u tom slučaju surađivao i nadopunjavao već postojeći patronažni tim, pomagao u rješavanju simptoma bolesti, ali i duhovnih, socijalnih i emotivnih problema te davao potporu kako oboljelom članu tako i samoj obitelji, bilo u prihvaćanju bolesti, bilo u žalovanju nakon smrti.

Hospicijski dnevni centar brinuo bi se o terminalno bolesnima ukoliko se njihovi simptomi ne mogu kontrolirati kod kuće (zbog nedostatka neformalnih davatelja skrbi unutar obitelji ili zbog težine simptoma), ali koji ipak još ne zahtijevaju punu hospitalizaciju. Osim toga, dnevni centar imao bi uvjete za socijalni kontakt i rekreaciju, pružanje fizikalne terapije te duhovne potpore bolesnicima i obiteljima.

Uloga pak hospicijskog stacionara bila bi u pružanju stručne medicinske skrbi i njege onim bolesnicima čiji simptomi nisu mogli biti odstranjeni u kući ili dnevnom centru. Smještaj u stacionarnom dijelu dala bi obitelji priliku za odmor, a njihovu bolesnom članu pružila bi medicinsku skrb i mogućnost živjeti do kraja što potpunije, a umrijeti što dostojanstvenije i bezbolnije.

Posljednji, ali ne manje važan, jest edukacijski centar čija je svrha usavršavanje postojećih hospicijskih timova kao i educiranje novih, i to ne isključivo zdravstvenih radnika nego i volontera. Osim toga, cilj mu je informirati cjelokupno društvo i javnost o onome što je i kako hospicij radi.«

Detaljno razrađen plan Berišić je podnio dr. med. Zvonimiru Šostaru, pročelniku Gradskog ureda za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje, koji je prihvatio projekt osnivanja prvog hospicijskog centra u Zagrebu, a pronađena je i prikladna parcela u Dubravi. Nažalost, zbog iznenadnog pogoršanja Berišićeva zdravstvenog stanja početkom 2007. godine te sukladno tome zbog promjene osoblja i djelovanja u Londonu, crkveni su poglavari predložili da Hrvatska katolička misija London odustane od ideje investiranja u izgradnju hospicija, što je teška srca i učinjeno. Time se nije odustalo od samoga projekta, već je spomenutom Gradskom uredu predložen nastavak suradnje s arhitektima koji su izradili idejno rješenje hospicijskog centra kao i s osobama koje se razumiju u palijativnu skrb. No, kako to često biva, pokazalo se da je problem u novcu.

Upitan što u tom pitanju čini Crkva, Berišić je odgovorio: »Crkveni je vrh podržao ideju o podizanju centra, no smatraju da bi možda to trebalo prepustiti Caritasu. Po mom mišljenju, Caritas ima i previše obveza: angažiran je na mnogim područjima socijalnog života i pružanja pomoći u Hrvatskoj, pa bi mu jedna dodatna stručna briga bila samo opterećenje. Uostalom, sve što se može delegirati, uvijek je bolje delegirati. Zato je potrebno osnovati humanitarnu organizaciju koja bi vodila brigu o izgradnji hospicija, a isto tako i o kvaliteti rada u budućnosti. Ona bi trebala biti stručno osposobljena za svoj rad i odgovarati kako civilnoj tako i crkvenoj vlasti, ako bi to bio ‘katolički’ hospicij.«

Usprkos takvom razvoju događaja, od projekta se ne smije odustati zbog velike potrebe i zanimanja liječnika, medicinskih sestara i ostalog osoblja, naglasio je Berišić te dodao: »I samoća često ubija. Učiniti život što je moguće ljepšim, ispunjenijim, živjeti ga dostojanstveno do njegova zadnjeg trenutka – to je filozofija hospicija.«

Glas Koncila, broj 28 (1777), 13.7.2008.