Crkva brani one koji to ne mogu učiniti sami
Rafael Rimić
RAZGOVOR: PROF. DR. EBERHARD SCHOCKENHOFF, NJEMAČKI MORALIST I BIOETIČAR
Crkva brani one koji to ne mogu učiniti sami
Prof. dr. Eberhard Schockenhoff, moralni teolog sa Sveučilišta u Freiburgu i član njemačkoga Nacionalnog vijeća za etiku, bio je gost Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je održao uvodno predavanje na proslavi Dana fakulteta. Svoje je predavanje prof. Schockenhoff naslovio »Koliko je nedodirljivo ljudsko dostojanstvo?«, te ga smjestio u okvire nekih pitanja s područja bioetike i etike, koja se najčešće problematiziraju u suvremenim raspravama.
Nijekanje ljudskoga dostojanstva
Osoba je uvijek osoba, pa i onda kada je samo embrij, kada je samo malo tek novorođeno dijete!
U zaštitu ljudskoga dostojanstva moramo uključiti ne samo naše sposobnosti za duševne čine, odluke, moralna djelovanja, naše duševne i intelektualne potencijale, već i naše tjelesno postojanje.
Kao gost Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održali ste predavanje o dostojanstvu ljudske osobe i skrenuli pozornost na tu problematiku s bioetičkoga stajališta. Koliko je danas uopće nedodirljivo to ljudsko dostojanstvo o kojemu ste govorili?
Dr. Schockenhoff: Pitanje moga izlaganja – »Koliko je nedodirljivo ljudsko dostojanstvo« – odnosi se na jedno vrlo aktualno pitanje koje se raspravlja u Njemačkoj. Kod nas je vrlo poznat jedan komentar na ustav, koji se ove godine pojavio u novome izdanju i koji je temeljno promijenio shvaćanje ljudskoga dostojanstva. U njemu se kaže da ljudsko dostojanstvo nije objektivni temelj, tj. da svaki čovjek po sebi ne posjeduje ljudsko dostojanstvo i da mu ono ne pripada od početka njegova postojanja. Taj novi komentar sada ističe da se ljudsko dostojanstvo može povrijediti samo tamo gdje postoji subjekt koji i može osjetiti da mu je dostojanstvo povrijeđeno, koji zbog te povrede trpi. To znači da bi, primjerice, ljudi s psihičkom ograničenošću ili ljudi bez svijesti, umirući ljudi, ili pak na početku života – ljudski embriji – ne bi više imali dioništva u ljudskome dostojanstvu. Jednako tako, to bi značilo da oni više ne spadaju u područje zaštite ljudskoga dostojanstva. Upravo zato sam i govorio o pitanju nedodirljivosti ljudskog dostojanstva.
Kada onda – kao ljudi – prema tom novom shvaćanju uopće imamo, kada dobivamo to ljudsko dostojanstvo?
Dr. Schockenhoff: Pojam »ljudsko dostojanstvo« ima smisla samo ako je ono obilježje ljudske osobe koje joj pripada po sebi, zbog toga što je osoba, i samo onda ako nije riječ o tome da si ga osobe uzajamno »daju« jedna drugoj. Ako društvo preko nekoga društvenog konsenzusa »daje« status dostojanstva, onda ima i mogućnost to dostojanstvo oduzeti. A onda je priznavanje ljudskoga dostojanstva prepušteno društvenome sviđanju, »izvolijevanju« društvene većine.
Embrij je čovjek
Dr. Schockenhoff: Po meni, mora se priznati da je embrij čovjek. On nije jednostavno »hrpa stanica« kako kažu neki znanstvenici. Oni lijepo uzmu mikroskop i promatraju kroz njega, pa lakonski zaključuju: ovo su samo stanice, skupina stanica koja ima doduše strukturiranu vrijednost. Ali ako tako kažu, onda se mora reći da taj njihov opis nije ispravan, da ne govori o onome što vide. Uzmimo drugi primjer: čovjeka koji odlazi liječniku na pretrage. Pretpostavimo da se kasnije u laboratoriju stanice njegova tijela podvrgnu daljnjoj analizi i da se otkrije stanice tumora, zloćudnoga raka u vrlo ranoj fazi razvoja. Tada nitko ne bi rekao da je to samo »hrpa stanica« i ništa drugo! Svi koji vide te žive stanice odmah prepoznaju i njihov razvojni potencijal prema zlu, odmah se govori o opasnosti tih stanica. Znači, ono što je čovjek vidio preko mikroskopa odmah dovodi u vezu s budućim razvojem. To nitko ne može zanijekati. Isto tako bi trebalo biti s embrijem: kad ga netko promatra pod mikroskopom, mora priznati i ozbiljno shvatiti razvojni potencijal, njegove šanse da će se razviti kao čovjek u odraslu osobu. Ako embrio shvatimo ozbiljno, onda nam je jasno da biotehnološka istraživanja i njihova upotreba imaju svoju granicu, i to upravo tamo gdje bi se ljudski život u početnoj fazi koristio samo kao »sirovina«. Čovjek je i u početnoj fazi biće koje nam ne stoji na raspolaganju, on ima vlastitu budućnost, prava na život i životna prava. Tu je granica i njime ne možemo raspolagati i iskoristiti ga za naše interese.
Zahtjev za eutanazijom ne može se legitimirati
Amerikanka Terry Schiavo je umirala 13 tjedana… od gladi i žeđi, kako su prenijeli mediji, jer joj je – zakonskom odlukom – uskraćena pomoć, na zahtjev njezina (bivšega) supruga…
Dr. Schockenhoff: U »slučaju Schiavo« riječ je o povredi dužnosti i obveze da se pomogne pacijentu, umirućemu bolesniku. U Nizozemskoj i Belgiji postoji zakon koji stvarno dopušta liječničko »djelovanje koje vodi u smrt«. No, to djelovanje koje vodi u smrt naziva se eufemistički »medicinska mjera kojom se dovodi do kraja života«. To je nepersonalna, neosobna formulacija kojom se želi insinuirati da nijedan čovjek nije uključen u taj »proces ubijanja«, da nijedan čovjek ne preuzima odgovornost, već da je riječ o neosobnom medicinskom postupku koji je nuždan. No, u Nizozemskoj se vidi iz ne baš maloga broja slučajeva – i to oko njih 1000 godišnje u tako maloj zemlji kao što je Nizozemska! – gdje liječnici pacijente odvode u smrt bez izričite želje bolesnika. To se tada naziva »nedobrovoljna eutanazija«, »neslobodna eutanazija« koja se događa protiv volje pacijenta. Tada se argumentira da ima pacijenata koji više ne mogu izraziti svoju volju, svoju želju, ali ne postoji nikakva razumna sumnja da je u njihovu interesu da ih se ubije, da smrt brže nastupi, pa čovjek onda osjeća da može ubiti takvoga pacijenta bez njegova iznošenja izričite volje. A to je moguće i onda kada nije riječ o teškome fizički neizlječivome bolesniku, već i kada je riječ o psihičkoj bolesti, ili čak o takozvanoj »socijalnoj patnji«. A socijalna patnja je i osamljenost! Ali, kada se jednom prijeđe prag, kada pravni poredak prihvati da liječnici ubijaju, onda se taj krug jednostavno s uskoga sve više širi i ne može ograničiti. U Francuskoj je srećom od prošle godine sasvim drukčiji zakon koji prihvaća da i umirući ima pravo na dobru skrb, pa ako i zahtijeva eutanaziju, da se mora proći oštra procedura. Mislim da je to važno za razvoj u cijeloj Europi. Francuska je, pa i Engleska, ona koja se zauzima za »Povelju umirućih« koju je prije nekoliko godina donio Europski parlament. Temeljna je zamisao da nije riječ samo o tome da se treba priznati samoodređenje i autonomija, već i da umirući trebaju prije svega pomoć i solidarnost; da trebaju prostorije i okolinu da dostojanstveno umru i gdje će im se pružiti dobra palijativna skrb. Često je jasno, i to se potvrđuje, da se zahtjev za eutanazijom ne može legitimirati jer nije ništa drugo nego poziv u pomoć, poziv da se ne ostane sam. Slika čovjeka koja polazi samo od liberalne misli o samoodređenju zapravo nije pravedna prema onima koji umiru i prema njihovu pravu.
»O mojem dostojanstvu ne mogu odlučiti drugi«
To znači da bi o mome dostojanstvu mogli odlučivati drugi? I ako većina kaže da ga nemam – kao da ga nemam?!
Dr. Schockenhoff: Upravo tako. Na kraju krajeva, moje dostojanstvo ovisilo bi, ne o tome što sam čovjek, već o tome priznaju li mi ga drugi ili ne. Ali, pojam ljudskoga dostojanstva mora se shvaćati ispravno. To znači da si ga mi ne pripisujemo uzajamno, već priznajemo zahtjev koji je već unaprijed dan, koji je već tu, a ne nešto što mi dajemo. I to je potpuno sržna razlika iz koje je onda jasno da su svi ljudi na temeljan način jednaki i da su jednakoga dostojanstva. Ljudsko dostojanstvo odnosi se na ljudsko biće kao takvo, a ne na neka dodatna potraživanja. U anglosaksonskoj bioetičkoj debati postoji jedno utjecajno stajalište, koje razlikuje između »biti čovjek« i »biti osoba«. To stajalište kaže: svi ljudi nisu osobe.
Znači li to da čovjek svoje dostojanstvo stječe postupno, a ne samim time što je – i kao embrij – čovjek?
Dr. Schockenhoff: Da, točno tako. Vjerujem, zapravo, da to stajalište kako je ljudski individuum, ljudski embrij dostojan zaštite samo onda kada razvije mentalne sposobnosti, kada može razmišljati, kada ima svijest, kada može planirati svoju budućnost i kada razvije razumijevanje svoje životne povijesti, pogrešno i neprihvatljivo. Ono zanemaruje i premalo poštuje da »biti čovjek« uvijek pretpostavlja i tjelesno postojanje. Zato u zaštitu ljudskoga dostojanstva moramo uključiti ne samo naše sposobnosti za duševne čine, odluke, moralna djelovanja, naše duševne i intelektualne potencijale, već i naše tjelesno postojanje.
Teologe poput Vas često se proziva da govore »ontološkim rječnikom«, jer to je ontološko pitanje: kada nekoga shvaćamo ljudskom osobom? Ali, razumiju li ljudi danas Vaše argumente? Kako ih objašnjavate? Kako se embrij može nazvati osobom?
Dr. Schockenhoff: Pojam »osobe« je težak pojam. On, naime, u svom filozofskom smislu pretpostavlja filozofsko razmišljanje i tradiciju. A u svakodnevnoj upotrebi često se pojam »osoba« zamijeni s pojmom »ličnosti«, »osobnosti«. Jasno, embrij ili novorođeno dijete još nije »ličnost«. Ličnost pretpostavlja i označuje izgrađenoga, odrasloga čovjeka, kultiviranoga; čovjeka koji se može i nametnuti svojim stavom. U tom smislu, svakome je razumnom čovjeku jasno da kod embrija ili novorođenoga djeteta o tome ne može biti riječi. Zato embrij nije ličnost. Ali, osoba u korektnoj, u ispravnoj filozofskoj upotrebi znači nešto drugo: osoba je od početka osoba, ona nema mogućnosti postupnoga razvoja i napredovanja. Ne može netko jučer biti manje, a danas više osoba. Osoba je uvijek osoba, pa i onda kada je samo embrij, kada je samo malo tek novorođeno dijete! Ja mogu biti, recimo, obrazovanija osobnost ili ličnost ili ne, ali kao čovjek ja sam uvijek osoba. Osobom se naziva čovjek po pripadnosti ljudskoj vrsti pozvanoj na djelovanje, odgovornost i na slobodu. Ali, i tu je riječ o sposobnosti kao takvoj, u njoj samoj, a ne koliko je ja kao čovjek mogu ili ne mogu koristiti u ovome trenutku. Zato se i novorođeni ljudi nazivaju osobama, premda se oni na vrlo različit način mogu koristiti svojim sposobnostima i mogućnostima. Ali, te empirijske razlike među ljudima ne znače da je jedan više osoba negoli drugi, već pojam osoba znači ono po čemu su svi ljudi na osnovni način jednaki. Embrij je osoba nezavisno od toga je li već postigao ljudski oblik ili još nije, izgleda li po svojem izvanjskom fenotipu kao već odrastao čovjek ili ne. Ali, ako se ne razumije ta filozofska pozadina pojma osobe, onda se ne shvaća niti da je embrij osoba.
Kršćani moraju braniti najslabije
Kako je moguće danas u znanstvenim raspravama, koje su usmjerene upravo na ono protiv čega ste se sada zauzeli, zastupati i braniti ta prava, braniti te moralne vrijednosti ljudske osobe? Kako se kršćani danas mogu zauzimati za takvu sliku čovjeka u društvu, politici, gospodarstvu, znanosti i na drugim područjima?
Dr. Schockenhoff: Kada kao kršćani sudjelujemo u društvenim raspravama i u znanstvenoj javnosti, onda to činimo iz odgovornosti koju nam nalaže naša vjera, pa i za društva u kojima živimo. Crkva svoju zadaću oduvijek shvaća kao »odvjetničku funkciju«, odvjetničku zadaću za slabe, siromašne i obespravljene. Ona brani prava onih koji se sami ne mogu zauzimati za sebe, bilo zato što ih drugi ugnjetavaju, bilo zato što im ne daju doći do riječi, bilo zato što im je i prije nego što mogu reći nešto – oduzeto pravo glasa. Oni ne mogu sami braniti svoja prava. Zato to za njih čini Crkva. Zato se ponekad Crkvi prigovara da nameće svoja vlastita moralna načela i da zato zahtijeva poštivanje državnih zakona. Ali, taj je prigovor promašen jer, kad se Crkva zauzima za prava ljudskih embrija ili kad se zauzima za prava umirućih, onda se ona ne zauzima za zaštitu svojih moralnih načela već zahtijeva pravednost za one ljude koji se za nju ne mogu zauzimati dovoljno jako u javnosti. Drugi imaju snažne – kako se to kaže – interesne skupine koje vrše pritisak. Znanost je dobro organizirana, industrija se može zauzeti za svoja prava, skupine pacijenata isto tako mogu artikulirati svoje stavove u javnosti, ali s druge strane – osim Katoličke Crkve – gotovo da nema skupine koja se u javnoj raspravi izričito zauzima, i to snažno, za prava onih koji su u tom sukobu najslabiji kao što su još nerođeni ljudi, ljudski embriji kao i oni koji su došli do kraja svojega života, dakle umirući.
U više europskih država traje žestoka rasprava u koju su uključeni i liječnici i znanstvenici koji odbijaju prijedloge zakona o eutanaziji. No, postoje skupine koje se otvoreno pitaju: Ako netko traži da mu pomognemo umrijeti, zašto nam to nije dopušteno? To je već ionako, kažu, zakonski dopušteno u Belgiji i Nizozemskoj.
Dr. Schockenhoff: Zadaća praćenja onih koji su teško bolesni ili umiru traži da se različite prilike vrlo točno razlučuju. Postoji jedan oblik praćenja umirućih, uz koji stoji i Katolička Crkva, a to je da umirućim ljudima pomognemo »kod umiranja«, a ne »u umiranju«. To pretpostavlja dobru liječničku pomoć, ublažavanje bolova preko dostupne terapije, preko dobre njege, kao i mjere kojima se pomaže u strahu i nemiru. To znači da umirućega pratimo kao rodbina, kao prijatelji, ali i kao Crkva preko medicinske i duhovne pomoći. Katolička Crkva uči da je i umiranje dio života, posljednji dio životnoga puta i kako umire neki čovjek ne može nam biti jednostavno svejedno, jer mu je ostalo još malo vremena do smrti. Upravo u moralnoj perspektivi nije svejedno što i kako činimo kao pojedinci i kao društvo i na koji će način umirući provesti posljednji dio života prije nego stupi pred Boga. Ne zaboravimo: to je velik zahtjev za društvo zbog toga što se ono naziva, što želi biti »ljudsko društvo«, humano društvo.
Valja znati i ovo: u etici se razlikuje između »pomoći umrijeti« i »pustiti umrijeti«. Mi nekoga »puštamo da umre« onda kad se bolest medicinskim sredstvima više ne može uspješno suzbijati i pobijediti. Moderna medicina danas može produžiti život, ali je u takvim slučajevima opravdano, pa nekad i zapovjeđeno, da se »agresivno« ne koriste sva sredstva da bi se nekoga umjetno održalo na životu, već da bolesnika pustimo da umre u miru kad je »došlo njegovo vrijeme«. To je zapravo povezano s time da prihvaćamo da život nije vječan, da ima svoj početak i kraj. Sjetite se samo preminuća pape Ivana Pavla II, čija je smrt dirnula velika mnoštva ljudi. Kada je osjetio da je na kraju života i blizu smrti, nije još jednom po posljednji put otišao u bolnicu, već je to prihvatio i rekao ljudima oko sebe, kao i onima koji su molili u bazilici sv. Petra i na trgu: »Moj život je u Božjim rukama. Radostan sam. Budite i vi.« Dakle, postoji nešto kao pravo umirućeg čovjeka da, kada je došao njegov čas, i medicina to prihvati, pa da ga se medicinskim mjerama koje su postale besmislene ne priječi u njegovu umiranju. No, tu je riječ o tome da se čovjeka pusti da umre, da se prihvati smrt kad ju se više ne može spriječiti sredstvima koja su izgledna. Drugo je kad se vodi u smrt ili kad se umiranje ubrzava, kad se ima cilj da se medicinskim postupkom ubrza smrt i dovede drugoga do smrti. To je takozvana »aktivna eutanazija«, i to je bitno drukčije postupanje. U tome slučaju ja sam prouzrokujem smrt. To djelovanje usmjereno na smrt nikada nije u skladu s liječničkom zadaćom.
Ne prihvaćamo kompromise
Član ste njemačkoga Nacionalnog etičkog vijeća. Kako se možete zauzimati za te vrijednosti u tome tijelu?
Dr. Schockenhoff: Nacionalno etičko vijeće osnovano je u vrijeme kancelara Schrödera. S mnogo je strana tada iznesena kritika da je utemeljeno jednostavno odlukom vlade, i da nije prošlo zakonsku proceduru, što je štetilo ugledu samoga vijeća. Kritika je upućena i zbog jednostranosti izbora članova u samo vijeće jer je vidljivo, naprimjer, da područje bioetike predstavljaju većinom znanstvenici koji zastupaju interese istraživanja, a premalo je prisutno etičko razmišljanje o dostojanstvu zaštite ljudskog embrija. Tu smo manjina. Ali, možda i zato što smo manjina u javnosti dobivamo više potpore i više poštovanja. Zato je Nacionalno etičko vijeće platforma gdje nastojimo štititi ljude, gdje nastojimo iznijeti i crkvene stavove i pokušavamo argumentirati, dovoditi u pitanje neke naoko prihvaćene koncepte u našem društvu. Imamo i mogućnost da jasno kažemo da ne prihvaćamo kompromise, jer vijeće nije tu zato da odluke donosi kompromisima. Odluke s kojima se ne slažemo mi ne prihvaćamo. Vijeće nije niti tijelo koje donosi odluke, naša je kompetencija savjetovanje i mi dajemo prijedloge, savjete. Na područjima gdje nismo jedinstveni, jednodušni – naprimjer istraživanja na matičnim stanicama, embrijima, kloniranje, pitanje eutanazije – onda svi imamo prilike argumentirati i iznijeti naše stajalište, pa društvo može iskoristiti naše rasprave kao »forum« i ima mogućnost bistriti svoja razmišljanja u društvenome dijalogu. Kada ne bismo bili članovi toga vijeća, osjećali bismo se isključeni iz društvenoga dijaloga. Zato i koristimo tu mogućnost. I u drugim zemljama postoje ta vijeća, i gdje god se Crkvi pruža mogućnost da iznese svoj stav i pomogne, ona tu mogućnost i koristi.
Glas Koncila, broj 24 (1668), 11.6.2006.