Život u završnome stadiju

Život u završnome stadiju

Anto Gavrić

Život u završnome stadiju

 

Nužno je imati cjelovitu viziju ljudske osobe, pa prema tome i bolesne osobe. Samo se tako može cjelovito poštivati ljudski život.

Mnogi danas smatraju, a i rasprave u medijima pokazuju, da su autonomnost bolesne osobe i kvaliteta života nužni i dovoljni uvjeti za liberalizaciju eutanazije.

Smrt je oduvijek privlačila i još uvijek privlači razmišljanja filozofa i teologa: narav i smisao smrti u životu ljudske osobe, sredstva za produživanje života i odgađanje smrti, načini suočavanja sa smrću (susret sa smrću), obredi ispraćaja…

Cjelovita vizija osobe

Teolozi, na temelju biblijske tradicije, ističu primat poštivanja ljudskog života i podsjećaju na značajku svetosti života. Kršćanstvo tijekom čitave svoje povijesti očituje posebnu skrb za kvalitetu života, što se posebno pokazuju u skrbi za siromašne i u njezi bolesnika. U osobi siromaha i bolesnika susreće se i prepoznaje samoga Krista. I bolnice svjedoče o toj bitnoj evanđeoskoj perspektivi. Zabrana eutanazije potvrđuje duboko poštivanje života koji je onemoćao i koji je u opasnosti da bude okončan samo zbog svoje slabosti. Odbacivanje eutanazije znak je opredjeljenja za one koji su nemoćni i patnici. Time se protivi nastojanjima da se argument o kvaliteti života pretvori u motiv isključivanja iz zajednice. Palijativna njega pokazuje da nije potrebna legalizacija eutanazije jer se bolovi mogu kontrolirati.

Nužno je imati cjelovitu viziju ljudske osobe, pa prema tome i bolesne osobe. Samo se tako može cjelovito poštivati ljudski život. Naime, vrlo lako i vrlo često i pri bolničkom liječenju i kad je riječ o palijativnoj njezi skrb za cjelovitu osobu padne u drugi plan. Bolesnik koji u bolnici traži specijaliziranu tehničku pomoć traži također da ga se i u bolesti poštuje kao osobu. Poštivanje drugoga uključuje poštivanje njegove automnosti, ali i drugih dimenzija koje bliska smrt otežava živjeti: podnositi težinu bolesti, boriti se za život i suočiti se s iscrpljenošću. Uz to, bolest stvara novi odnos između bolesnika i drugih osoba: bolesnik je prepušten volji medicinskog osoblja, svojih najbližih i praksi koja vlada u određenom društvu. Osjeća li bolesnik da je teret za sve, vrlo lako bi mogao i svoj život smatrati bezvrijednim. I time je već mrtav. Stoga je dakle vrlo važno promicati cjelovitost ljudskoga bića i kad je bol i patnja takva da je osobni život više nepodnošljiv.

Misterij smrti

Smrt je dio ljudske egzistencije i nitko joj ne može izbjeći. No, smrt nije apsolutno zlo. Tijelo ima svoje granice i čovjek treba biti svjestan da je smrt neizbježna stvarnost. A pitanje svršetka života povlači i pitanje što je čovjek u tom završnom stadiju života. U tim temeljnim antropološkim i metafizičkim pitanjima značajan je i nuždan kršćanski doprinos. Naime, kršćanska nada je izvor duhovnosti koja omogućuje životu da sazrijeva i kad je njegov kraj sasvim blizu. A kršćanska nada se temelji na Kristovu uskrsnuću i vjeruje da smrt nije kraj. Postoji, i kršćani vjeruju u uskrsnuće mrtvih i u uskrsnuće tijela. Po uskrsnuću tijelo biva preobraženo. Takvo poimanje tijela koje preko poraza smrti prelazi u novi život uskrsnuća može stvarno utjecati na posljednje trenutke života. Za kršćanina smrt je misterij. I u kršćanskoj se tradiciji s velikim poštovanjem bdjelo uz umiruće osobe, ali istodobno sa sviješću da u tim posljednjim trenucima život ima udjela u jednoj drugoj dimenziji.

skrbgk

Ima li patnja smisla?

Patnja se danas doživljava kao apsolutno zlo. Suvremena medicina nastoji ukloniti i patnju i smrt. No, u tome se nastojanju ne zna zaustaviti jer nema osjećaja za granicu. Smrt je bitni element ljudske stvarnosti. Treba dakle shvatiti smisao smrti u ljudskom iskustvu, a patnja je dio toga smisla. Govor o patnji u okviru razmišljanja o smrti ne znači da joj se daje statut nekoga dobra. To potvrđuju i palijativna njega. Boriti se da bolesnik koji boluje od teške bolesti ostane ljudska osoba, npr. bolesnici od raka, zaraženi sidom itd. Slučaj Terri Schiavo u SAD-u ili druge televizijske reportaže o posljednjim trenucima potaknule su brojne reakcije na naše poimanje svršetka života. Tako se npr. prije nekoliko mjeseci u Švicarskoj moglo pratiti izravno na televiziji posljednje trenutke života jednoga teškog bolesnika koji se, uz pomoć udruga za pomoć pri samoubojstvu, odlučio svojim »pravom na smrt« okončati svoj život »dostojanstveno«. Reagirajući na taj čin samoubojstva skupina mladih studenata, u dnevnim novinama piše da je time »smrt banalizirana na nepodnošljiv način… Patnja je svakodnevna i toga se može biti svjestan i ne uzimajući u obzir slučaj bolest u završnom stadiju… Naravno, ne želimo nikoga osuđivati, ali želimo reći da se nadamo susresti oko sebe ljude koji imaju nešto drugo predložiti osim konačnog rješenja Exita« (prvo udruženje pomoći pri samoubojstvu, op. a.). U Švicarskoj je npr. u bolnicama sve razvijenija palijativna njega za neizlječive bolesnike.

Glas Koncila, broj 38 (1630), 18.9.2005.

Povezane objave