I to je život o hospiciju i palijativnoj skrbi – Petrinjski radio

I to je život o hospiciju i palijativnoj skrbi – Petrinjski radio

I to je život o hospiciju i palijativnoj skrbi

U današnjoj emisiji „I to je život“ Petrinjskog radija s dr. sc. Dašom Poredoš Lavor razgovarat ćemo o hospiciju i palijativnoj skrbi, a sve povodom Svjetskog dana palijativne skrbi koji se tradicionalno u svijetu obilježava druge subote u listopadu.

EMISIJA : I to je život

TEMA : Hosipicij i palijativna skrb

DATUM : 11.listopada 2019.godine


Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija dobar dan i dobro došli u još jednu emisiju “I to je život”. U današnjoj emisiji „I to je život“ Petrinjskog radija s dr. sc. Dašom Poredoš Lavor razgovarat ćemo o hospiciju i palijativnoj skrbi, a sve povodom Svjetskog dana palijativne skrbi koji se tradicionalno u svijetu obilježava druge subote u listopadu.

Mario: Kako je došlo do obilježavanja svjetskog dana hospicija i palijativne skrbi?

Daša: Druga subota u mjesecu listopadu obilježava se kao Svjetski dan hospicija i palijativne skrbi, s ciljem da se podigne svijest opće javnosti o dostojanstvu svih onih koji boluju od teških i neizlječivih bolesti, a koje im bitno skraćuju život, i pri tome trpe velike bolove, kao i da se svi senzibiliziraju za takav vid pomaganja onima koji se jedino mogu osloniti na pomoć drugih, i to ne samo na tjelesnoj, nego još više na duševnoj i duhovnoj razini.

Također, to je dan kada se prisjećamo i svih onih koji svakodnevno pomažu takvim osobama, od onih koji se unutar obitelji skrbe o svojim najmilijima, do onih koji profesionalno ili volonterski, unutar hospicija, bolnica, domova za starije i nemoćne i drugih institucija, nesebično daruju sebe kako bi barem malo ublažili oboljelima posljednje dane.

Mario: Pojasnite nam što je to palijativna skrb.

Daša: U skladu s definicijom Svjetske zdravstvene organizacije palijativna skrb je aktivna potpuna skrb za bolesnike u kojih bolest više ne reagira na liječenje. Svrha je palijativne skrbi najbolja kvaliteta života bolesnika i njihovih obitelji. Usredotočuje se na kontrolu boli i drugih simptoma, na olakšanje patnji i na poboljšanje preostala života. Integrira psihološke i duhovne oblike skrbi, omogućuje bolesnicima da svoj život završe dostojanstveno, a obitelji daje pomoć i podršku za vrijeme bolesnikove bolesti i za njihova žalovanja. Pruža jedinstvenu kombinaciju skrbi u hospiciju i kod kuće oboljelog. Od iznimne su važnosti, a osobito u hospicijskom radu, vještine kvalitetne komunikacije, empatijske sposobnosti i umijeće savjetovanja. Imajući u vidu sve potrebe bolesnika i njegovih najmilijih, hospiciji se na takav način po svojim plemenitim ciljevima zapravo suprotstavljaju današnjem pragmatičnom načinu razmišljanja koji za takve bolesnike predlaže eutanaziju i skraćivanje muka bezbolnim usmrćivanjem pacijenata. Hospiciji i palijativna skrb, nasuprot takvim zahtjevima, nipošto ne idu za skraćivanjem nečijeg života, nego, naprotiv, nastoje svaki trenutak osmisliti i pokazati kako osoba uvijek, u svakom svom životnom segmentu, ima ljudsko dostojanstvo i to treba biti vidljivo.

Mario: Recite nam nešto o hospiciju i palijativnoj skrbi u svijetu.

Daša: Hospicij omogućuje prijem bolesnika na kraju života, kad više nema potrebe za liječenjem u bolnici, a nije moguća skrb kod kuće ili u domu za starije osobe, sa svrhom održanja najbolje moguće kvalitete života i ublaživanja simptoma. U brojnim se zemljama bolesnici primaju u jedinice palijativne skrbi (odjele u bolnicama) radi nekih kriznih intervencija (najčešće liječenje boli), a u hospicij radi skrbi na kraju života. I u hospiciju treba raditi multidisciplinarni palijativni tim, a osobito je važno stvaranje „kućne atmosfere“ s mogućnošću smještaja članova obitelji bolesnika i prostorima za društvene aktivnosti. U takvim ustanovama članovima je omogućeno da budu s umirućom osobom bez ograničenja, da u hospicijsku sobu donesu neke osobito važne i drage predmete iz života osobe koja je sada u završnoj fazi života, moguće je dovesti i kućne ljubimce (psa, mačku ili ptičicu) koja može biti cijelo vrijeme s umirućom osobom. Znači – sve je usmjereno na kvalitetan kraj života i dovoljno dobru podršku članovima obitelji – što podrazumijeva podršku pri žalovanju u smislu prorade životnog gubitka i integraciju istog u osobno životno iskustvo – uz nastavak života s lijepim uspomenama i sjećanjima.

Palijativna je skrb danas prihvaćena u mnogim državama svijeta. Početak seže u 50-te godine prošlog stoljeća kad se bitno promijenio stav prema umirućima. Briga za njih tada prestaje biti samo izraz kršćanskog milosrđa i suosjećanja, te postupno postaje obveza zdravstvenog osoblja, posebice u primjeni novih lijekova koji ublažuju simptome (u prvom redu bol). Počinje se govoriti o “dobroj smrti”, u koju svakako ne spada smrt među instrumentarijem intenzivnih njega, nego u željenoj obiteljskoj ili obitelji sličnoj okolini. Početkom suvremenog hospicijskog pokreta smatra se 1967. godina kad je u Londonu otvoren Hospicij sv. Kristofora.

Dvije se godine kasnije u sklopu iste ustanove otvara i kućna hospicijska skrb u obiteljima umirućih. Najčešće je obavljaju isti interdisciplinarni timovi, koji prate bolesnika u njegovom primarnom okruženju. Osnovne su ideje Hospicija sv. Kristofora: smrt je normalan događaj; hospicijska/palijativna skrb (hospicij je stari, srednjovjekovni naziv, dok je palijativan suvremeni naziv kanadskog podrijetla) nema za cilj odgađanje ni ubrzavanje smrti. Cilj je podizanje kvalitete života i umirućih i njihove obitelji/njegovatelja. Osnovne su pretpostavke: bolesnik je centar svih događanja i u svakom je trenutku osoba koju treba poštovati, koja sama, prvenstveno, o svemu odlučuje.

Mario: Recite nam nešto o hospicijskim kućnim posjetima.

Daša: Hospicijski kućni posjeti obično se organiziraju na slijedeći način: prvi bi se kućni posjet sastojao od 2 do 3 člana tima, od liječnika i medicinske sestre ili socijalnog radnika, sa zadatkom procjene potreba bolesnika i obitelji. Ovisno o prilikama, uključivani su i drugi članovi tima – fizioterapeut, psiholozi, te (ne)zdravstveni volonteri kao zamjena za zaposlene ukućane. Po potrebi se uključuju i konzultanti – na početku dobrovoljci: kirurg, dermatolog, fizijatar, pravnik, duhovnik. Bolesniku su posuđivana pomagala za njegu. O posjetima se pišu izvještaji koji se u skladu s potrebama dostavljaju drugim nadležnim subjektima u zajednici.

Hospicijski pokret na području Hrvatske djeluje već duže vrijeme, pa je tako 2002. godine osnovan Regionalni hospicijski centar sa sjedištem u Zagrebu. I malo brojčanih podataka za razdoblje od osnutka do 2008. godine: Regionalni hospicijski centar se za posljednjih pet godina pobrinuo za 725 bolesnika i njihovih obitelji. Učinio je to tim dobrovoljaca sastavljen od 3 do 4 liječnika, 2 do 3 medicinske sestre, 1 socijalnog radnika, 1 fizioterapeut, 2 psihologa i oko 25 dobrovoljaca koji nisu iz zdravstvenih zanimanja.

Danas, 10 i više godina kasnije – postoje županijski timovi koji djeluju na lokalnoj razini i ostvaruju kvalitetne rezultate – iako još uvijek stvarne potrebe na terenu nadmašuju mogućnosti i postojeću ponudu zdravstvenih usluga.

Mario . Iz svega rečenog može se zaključiti da je u središtu palijativnog djelovanja u biti odgovarajuća skrb. Možete li nam još malo više nešto reći o tome?

Daša: U brojnim zemljama smisao hospicija znači više filozofiju skrbi negoli određenu vrstu okruženja gdje se skrb pruža. Stoga razlikujemo nekoliko vrsta skrbi:

Potporna skrb – pojam se odnosi na prevenciju i suzbijanje neželjenih učinaka tumora i njihova liječenja. Potpornu skrb ne bi trebalo poistovjetiti s palijativnom skrbi. Potporna skrb je dio onkološke skrbi, dok je palijativna skrb zasebno područje koje obuhvaća sve bolesnike s bolestima opasnima za život.

Skrb na kraju života. Može se razumjeti u užem smislu kao sveobuhvatna skrb o umirućim bolesnicima u posljednjih nekoliko sati ili dana života.

Terminalna skrb. Stariji je pojam koji se rabio za sveobuhvatnu njegu bolesnika s uznapredovalim rakom i ograničenim životnim vijekom, a budući da novije definicije palijativne skrbi nisu ograničene na bolesnike s ograničenim životnim vijekom u završnoj fazi bolesti, preporučuje se da je pojam „terminalna skrb“ izgubio relevantnost i ne treba se njime koristiti, ili ga pak treba rabiti samo za opisivanje skrbi tijekom krajnje faze (posljednjih nekoliko dana) bolesti. Članovi obitelji ili drugi primarni njegovatelji koji skrbe o palijativnom bolesniku kod kuće mogu patiti zbog stalnoga tereta skrbi pa je i njima potrebna skrb radi predaha.

Skrb radi predaha. Može se osigurati u objektima za dnevni boravak, stacionarnim jedinicama ili u specijalističkim službama kućne skrbi, kako bi se članovi obitelji mogli malo posvetiti sebi i odnosima.

Mario: Recite nam nešto o nadolazećem simpoziju s međunarodnom sudjelovanju koji se veže ovih tema, a na kojem ćete i vi sudjelovati.

 Daša: Tako je, radi se o simpoziju pod nazivom Cjelovita skrb za palijativnog bolesnika s pod naslovom „Teorija se rađa u praksi, potvrđuje kroz istraživanja i opet vraća u praksu“ koji će se održati u Vukovaru od 17. do 19. listopada ove godine. Organizatori su Hrvatsko društvo za palijativnu medicinu, Hrvatski liječnički zbor i Dom zdravlja Vukovar, a pod pokroviteljstvo Ministarstva zdravstva, Vukovarsko-srijemske županije i Grada Vukovara.

Simpozij je namijenjen liječnicima raznih specijalnosti, liječnicima dentalne medicine, psiholozima i socijalnim radnicima, medicinskim sestrama i tehničarima, udrugama civilnog društva, vjerskim zajednicama,  studentima i učenicima medicinske izobrazbe.

Cijeli je simpozij posvećen cjelovitoj skrbi za palijativnog bolesnika – od spoznaje o prisutnosti dijagnoze neizlječive bolesti –  uključivanja bolesnika i njegove obitelji u palijativnu skrb, pa do žalovanja koju obitelj prolazi.

Cilj simpozija je da svi aktivni dionici u procesu skrbi za palijativnog bolesnika iznesu pojedinačne uspjehe, ali i probleme s kojima su se suočavali kako bi bolesniku i obitelji pružili sve potrebno, te kroz zaključke svojih izlaganja ponudili svojevrsna rješenja.

U listopadu 2017. Vlada RH je usvojila „Nacionalni program razvoja palijativne skrbi u Republici Hrvatskoj 2017. – 2020“.Ovaj program nije u potpunosti implementiran na svim razinama zdravstvene zaštite koja pruža palijativnu skrb bolesniku i obitelji. Skrb za palijativnog bolesnika treba biti aktivna, cjelovita i kontinuirano dostupna.

Osobno, imat ću prezentaciju putem postera na tematskom području Formalna i neformalna edukacija iz palijativne skrbi za zdravstvene profesionalce i stručne suradnike – s naglaskom na iskustva vezana za osposobljavanje za njegovateljice starijih i nemoćnih osoba u području palijativne skrbi.

Mario: I što reći na kraju …

Daša: Ako postoji kultura rađanja, te kultura i kvaliteta življenja, treba postojati i dostojanstvo umiranja. Hospicijski pokret upravo potiče i razvija filozofiju u kojoj je smrt normalan proces i posljednja faza života, kao posebno vrijeme za integraciju i pomirenje. Nadalje, prihvaća potrebu umirućih da žive potpuno, ponosno i udobno sve dok ne umru i niti požuruje niti odgađa smrt.

Poštovane slušateljice i slušatelji Petrinjskog radija bila je ovo još jedna emisija I to je život. Ponovno smo zajedno za sedam dana na istom mjestu i u isto vrijeme. Do tada, ostanite i dalje uz Petrinjski radio. Srdačan pozdrav.

Mario Gršić

Svoj put na Petrinjskom radiju počinje 2009.godine kada prvotno započinje rad u ovom mediju putem Student servisa, a u stalni radni odnos primljen je 2014.godine. Od tada je osim u radijskom eteru i na novinarskim terenima te uređuje i vodi nekoliko emisija. Direktor Petrinjskog radija postaje 2016.godine.